Kategorije

MSR

Autorica: Ivana Subotić

 

Ani Ramljak

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna!

 

                                                     MSR

 

            Dogovarali su se za pivu poslije faxa, ali Marija je još morala otići kod mentora. Bila je to jedna od rijetkih prilika da se njih troje nađu, sad kad su apsolventi. Davorin je imao ispit, Ana je došla po neke potvrde, a Marija na konzultacije s profesorom.

            Planirali su nakon toga otići na pivu i razići se svaki za svojim poslom. Bio je petak, tmuran i dosadan dan, a fakultet je bio neobično pust.

            Ušli su u lift i pritisnuli dugme za treći kat. Ana se naslonila i bezvoljno zagrizla u sendvič. Nije joj se jelo, ali imala je osjećaj da bi trebala, bar malo. Za slučaj da su u pravu stručnjaci koji tvrde da bismo trebali jesti svaki dan.

            Svaki dan! Koja gnjavaža! Još će netko reći i da bi trebala svaku noć spavati! Pa dan traje samo 24 sata, tko će sve to stići!

            Odjednom se lift snažno zatresao i svjetla su se ugasila. Ana je u sebi opsovala osjetivši kako joj se kečap cijedi po ruci.

            Svjetla su se ponovno upalila odmah iduće sekunde ali lift je ostao stajati između prvog i drugog kata.

            "Fak!" rekla je Marija i pokušala pritisnuti tipku za uzbunu. Ništa se nije desilo. Odmah je izvadila mobitel i krenula utipkavati broj za hitne slučajeve. Davorin se nervozno nasmijao, a Ana je bila zauzeta vađenjem maramice kojom će obrisati ruke.

            "Nitko se ne javlja," izvijestila ih je Marija, pa je pokušala nazvati drugi od navedenih brojeva.

            "Broj koji ste birali trenutno nije dostupan," čula je monoton glas, koji je odjednom dobio čudnu, posprdnu intonaciju: "I ne gnjavite nas više s vašim problemima..."

            Instiktivno je prekinula poziv i zagledala se u mobitel. Davorin je primijetio njezinu zbunjenost i pitao je što nije u redu.

            "Učinilo mi se..." počela je, ali je onda odmahnula glavom. Nije bila sigurna što joj se to učinilo. "Daj ih ti probaj nazvat," zamolila je Davorina. On je već držao mobitel u ruci i spremno je počeo utipkavat brojeve.

            Iznenada je Marija postala svjesna da čuje još nešto čudno. Plitko i teško disanje s njene desne strane od kojeg su je proželi trnci. Okrenula se i vidjela da je Ana jako biljeda i jedva hvata dah.

            "Jesi dobro?" pitala ju je zabrinuto. Ana je izgledala kao da pokušava odgovoriti ali riječi nisu izlazile. Stisnula je sendvič tako snažno da je sav prilog iz njega počeo izlaziti i padati na pod ili se cijediti. Marija joj je stavila ruku na rame pokušavajući je smiriti i pogledom potražila pomoć od Davorina.

            "Nitko se ne javlja," rekao je Davorin uhvativši njezin pogled. Zatim im se približio: "Što nije u redu?"

            "Pustite me van," uspjela je reći Ana, jedva čujnim glasom: "Ne mogu biti zatvorena u liftu..."

            "Zašto nisi rekla da se bojiš lifta?" pitala je Marija: "Mogli smo ići pješice."

            "Nisam znala," prošaptala je Ana bespomoćno se spustivši na pod.

            Davorin se opet nervozno nasmijao: "Čija je uopće bila ideja da idemo liftom?"

Marija je slegnula ramenima: "Ne znam. To stvarno nije bilo potrebno..."

            Spustili su se do Ane i uzeli joj sendvič iz ruke. Pokušali su joj dati da popije vode, ali nije puno pomagalo.

            "Moramo ju izvući odavde," zaključila je Marija i krenula ponovno zvati jedan od onih brojeva. Ovaj put se netko javio: "Hej, reci..."

            "Zaglavljena sam u liftu s još dvoje ljudi i netko bi nas trebao doći izvući odavde..."

            "U kakvom liftu?" prekinuo ju je glas: "Šta se desilo? Zar nisi ti na faxu?"

            Odjednom je shvatila da joj je taj glas poznat. Jako dobro poznat.

            "Siniša?" upitala je zbunjeno.

            "Tu sam," odgovorio je: "Jel me čuješ?"

            "Čujem te, ali... Nisam tebe trebala. Slušaj, imamo problem, nazvat ću te za deset minuta, može?"

            Poklopila je ne čekajući njegov odgovor. Nije imala vremena za gubljenje, ne dok osoba pokraj nje proživljava težak napadaj panike. Utipkala je ponovno službeni broj za slučaj kvara u liftu.

            "Marija, što se dogodilo?"

            Zaustila je odgovoriti, ali u tom času joj je došla do svijesti činjenica da osoba zadužena za primanje poziva o zaglavljenim liftovima ne bi trebala znati njezino ime.

            "Siniša?"

            "Da, ja sam. Nemoj mi opet poklopit, reci što se dešava, zabrinula si me. Jesi li dobro?"

            " Zaglavili smo u liftu na faxu, ali sve je pod kontrolom," pogledala je prema Ani koja je izgledala kao da je pod kontrolom jedino srednjevjekovnog demona, što baš i nije bila utješna pomisao. Ali nije bilo vrijeme da Sinišu opterećuje s time: "Pokušavam pozvati pomoć. Čut ćemo se kasnije, u redu?"

            "Ok..."

            S uzdahom je poklopila. Pokušala se sabrati i utipkati točan broj. Triput ga je provjerila prije nego je stisnula tipku za uspostavu poziva.

            "Da?" čuo se glas službenika. Napokon!

            "Zaglavila sam s kolegama u liftu na fakultetu, trebamo nekog da nas izvuče."

            "Hoćeš da ja dođem do faxa?"

            "Pa, ili vi dođite ili pošaljite nekoga tko zna što treba napraviti i molim vas da se požurite jer je sa mnom kolegica koja ima fobiju od lifta i ne drži se dobro..."

            "Tko je s tobom?"

            "Kolegica koja ima napadaj panike..."

            "Koja kolegica?"

            "Zove se Ana Ramljak, ja sam Marija Galić, je li vam to dovoljno informacija? Hoćete li sad napokon poslati nekog?"

            "Isuse, Marija, s kim ti pričaš?"

            "Kako s kim? Pa s... tobom? Siniša?"

            "Dolazim po tebe!"

            "Ne trebaš, ja... Sve je pod..."

            "Dolazim!" sad je on njoj poklopio.

            Sjela je do Ane. Odjednom je silno htjela biti u njegovom zagrljaju. Zatvorila je oči i uzdahnula, počinjala ju je boljeti glava. S novim udahom osjetila je snažan miris cigarete. Mahnula je rukom da otjera dim, a zatim je shvatila da očito netko u liftu puši. Otvorila je oči i s nevjericom pogledala Davorina koji je zamišljeno sjedio preko puta nje s cigaretom u ruci.

            "Ajde molim te ugasi to," rekla mu je.

            "Što?" pogledao ju je zbunjeno, ne shvaćajući.

            "To," ljutito je pokazala prema cigareti: "Nisam znala da pušiš, ali svakako to ne želiš raditi u zaglavljenom liftu!"

            "Ne pušim," odgovorio je još uvijek ne shvaćajući. Pogledao je u smjeru u kojem je pokazivala i skočio na noge kad je ugledao upaljenu cigaretu u ruci: "Otkud se ovo stvorilo?" Brzo ju je bacio i ugazio nogom.

            Marija je zaustila da će odgovoriti ali je samo ponovno uzdahnula. Glavobolja se pojačavala. Nije imala snage pokušati objasniti Davorinu koliko je nelogična ideja da se netko provukao u zaglavljeni lift kako bi mu stavio upaljenu cigaretu u ruku i nakon toga otišao potpuno neprimijećen. Okrenula je glavu prema Ani i pogladila je po ruci. Nije imala pojma kako da joj pomogne.

            Ana je bila uvjerena da će umrijeti. Nije više ni bila svjesna lifta i ljudi koji su govorili oko nje. Pred očima joj preletio cijeli njen život. Zapravo, to što je preletjelo više je nalikovalo na ideju da nikad nije ni živjela. Naprezala se pokušavajući doći do zraka, ali ništa nije ulazilo u nju. Srce joj je snažno lupalo, presnažno... Činilo joj se da su prošli sati. Napokon je jedan udah ipak uspio probiti blokadu i duboko je udahnula toliko željeni zagušljivi zrak obogaćen dimom. Napadaj je prošao. Nije otvarala oči, ali je postala svjesna da netko sjedi do nje i drži je za ruku. Shvatila je da plače, bez jecaja, bez glasa, samo su joj suze nezaustavljivo tekle niz lice...

            Marija ju je još jednom pogladila po ruci a zatim se vratila svom mobitelu. Gledala je u njega razmišljajući: ako sad namjerno nazovem Sinišu, možda se javi netko zadužen za liftove...

            Ideja je bila luda, a još je luđe bilo što se opet javio Siniša. Ipak, bilo joj je drago što ga čuje. Barem je on još uvijek normalan i možda će ju malo ohrabriti.

            "Pokušavam doći do vas, ali ne voze autobusi. Zabranjen je pristup do faxa," govorio je užurbano dišući iz čega je zaključila da hoda: "Ne znam još što se događa, moram nazvati neke ljude i raspitati se, pa ti se javim, može?"

            Ok, ipak ni Siniša nije normalan. Vratila je mobitel u torbu i slegnula ramenima. Ana je bila mokra od suza i odbijala je otvoriti oči, ali djelovala je puno bolje. Imaju još njezin sendvič i pola boce vode, a s time bi možda mogli izdržati do ponedjeljka kad će opet početi predavanja i netko će doći na fax i pokrenuti liftove. Možda do tad i Siniša dođe. Sad ju više nije bilo briga, samo je htjela spavati...

            Na trenutak je sklopila oči, kad ju je prenula zvonjava mobitela. Dolazila je iz Davorinova džepa, a on je hodao lijevo-desno koliko god mu je veličina lifta dopuštala i mrmljao nešto sebi u bradu.

            "Zašto se ne javiš?" pitala ga je.

            "Kaj?" zbunjeno ju je pogledao.

            "Zvoni ti mobitel..." pokušala mu je objasniti očitu činjenicu.

            "Aha, to..." nezainteresirano je odvratio: "Ionako je poziv za tebe."

            "Zašto bi netko zvao mene na tvoj mobitel?"

            "Evo ti pa ga pitaj," izvadio je mobitel iz džepa i pružio joj ga, da bi odmah zatim nastavio besciljno hodati.

            "Halo?" javila se. Što joj je drugo preostalo?

            "Slušaj, ne znam o čemu se točno radi, ali u pitanju je neka kemikalija koja uzrokuje paranoju i lakše halucinacije. Na kemiji su nešto zeznuli i sad je cijela okolica u karanteni, ali mislim da se na našem faxu ne trebate bojati, dovoljno smo odvojeni od njih. Ja se još nisam uspio provući, ali dolazim uskoro, ne brini..."

            Siniša, naravno. Spremila je i taj mobitel u svoju torbu. Davorin trenutno nije izgledao zainteresiran da ga uzme natrag. Pokušala je razumjeti što to on baljezga ispod glasa, ali nije joj uspjevalo. Pa ga je pitala.

            "Piša mi se!" odgovorio je plačnim glasom: "Ne mogu više zadržavati..."

            Pa je požalila što ga je pitala.

            Ok, možda ćemo izdržati bez hrane i vode, mislila je, ali ako počnemo pišati jedno po drugome onda smo gotovi...

            Od pomisli na hranu odjednom je osjetila glad. Zadrhtala je od pomisli da neće imati što jesti do ponedjeljka, odjednom nije bila spremna na takvu žrtvu. Pogledom je pretražila unutrašnjost lifta, ali nije ugledala ništa previše hranjivo. Pogled joj se zaustavio na Ani čije je lice ponovno počelo poprimati boju. Dotaknula joj je ruku, ovaj put s malo drukčijim namjerama. Osjetivši dodir Ana je otvorila oči i nasmiješila joj se. Marija je htjela uzvratiti osmijeh, ali umjesto toga se oblizala.

            Hitro je povukla ruku, zaprepaštena svojom reakcijom. Što je ono rekao Siniša? Kemikalija koja potiče strahove? Ubraja li se tu i strah da ćeš pojesti svoje prijatelje?

            No trenutno Siniša nije to govorio. Trenutno je dozivao njeno ime. Njegov glas dopirao je negdje odozgo, iz zgrade, vrlo blizu njihovog lifta. Zaključila je da se on mora nalaziti na drugom katu i veoma joj je laknulo.

            Čula ga je i Ana. "Hoćemo li?" upitala je polagano ustajući. Davorin i Marija su je zabrinuto pogledali ali ona se hrabro osovila na noge i prišla numeriranim dugmićima. Pritisnula je onaj s brojem dva i lift se pokrenuo. Kolege su zaprepašteno zurili u nju ali nije bilo vremena za kreativniju reakciju jer se lift već zaustavljao i otvarao svoja vrata ispred kojih je čekao Siniša.

            Međutim, nitko ga nije ni pogledao. Davorin je odjurio prema wc-u, a Marija na treći kat. Jedino je Ana ostala stajati i zbunjeno mu se nasmiješila, prije nego mu je pala u naručje. Spretno ju je uhvatio, a u istom času je osjetio i nečiju ruku na svom ramenu. Okrenuo je glavu, bio je to Mislav.

            "Hej," obratio mu se: "Što ti radiš ovdje?"

            "Kako što?" Mislav je zvučao uvrijeđeno: "Pa ja sam demos. Donesi ju u podrum, u čitaonici smo improvizirali bolnicu, tamo joj možemo pomoći."

            "Kakvu bolnicu?" Siniša je bio sumnjičav: "Nikamo ona ne ide dok mi ne objasniš o čemu se radi!"

            Marija je za to vrijeme lupala Basraku na vrata. Bila su zaključana, ali znala je da je on unutra i nije htjela odustati. Sad kad ju je razum iznevjerio odlučila je slušati intuiciju, a ona joj je govorila da Basrak jako dobro zna što je uzrokovalo današnji cirkus.

            Ipak se iznenadila kad joj je otvorio vrata. Upala mu je u ured spremna izderati se na njega i tražiti objašnjenja. No riječi nisu izlazile iz nje. Izašlo je nešto drugo. Mutno je bila svjesna da povraća i da ju Basrak drži za čelo.

            Mislav je uzdahnuo. Sa Sinišom je bilo naporno raspravljati. Već mu je objasnio da su se kemikalije proširile s kemije i da tamo nema preživjelih. Ovdje su ipak došle malo razrijeđene pa možda ima nade, ako budu brzo djelovali. U pitanju su komplicirani spojevi koji mogu uzrokovati razne bolesti, kod svake osobe drugačije i nemaju vremena za gubljenje.

            Napokon je Siniša pristao, iako ne baš posve uvjeren tim argumentima. Ana je bila puno lakša nego što je očekivao i nije mu bio problem odnijeti je do jednog od kreveta u čitaonici. Potom je izašao na hodnik s namjerom da nazove Mariju, ali ona se nije javljala na mobitel.    

            Ruka mu je bila znojna i pobojao se da će mu mobitel iskliznuti iz nje. Čvrsto ga je stisnuo. Ne smije ostati bez mobitela! Ne, nikako. Nije ni primijetio profesora Slijepčevića koji je izašao iz čitaonice i prišao mu, zakašljavši se kako bi mu privukao pozornost.

            "Kolega," rekao je bez okolišanja: "Ona umire!"

            "Molim?!" Siniša ga je pogledao s nevjericom: "Ne sviđa mi se vaš smisao za humor..."

            "Nažalost, istina je," Slijepčević mu se još više približio, s nelagodom se osvrnuo oko sebe a onda mu šapnuo na uho: "Ne možemo joj pomoći, naime, ona ima MSR..."

            U tom trenu je i Ana izašla iz čitaonice. Slijepčević se brzo odmaknuo od Siniše i pogledao ju, a ona mu je lagano kimnula glavom. Zatim je odjurio i nestao na stepenicama, prije nego ga je Siniša uspio zaustaviti. Umjesto toga, krenuo je prema Ani koja je doduše bila blijeda, ali nije izgledala kao da je na samrti.

            "Hvala bogu da si dobro," rekao joj je: "Slijepčević me uvjeravao da umireš. Što se ovdje događa?"

            "Nije govorio o meni," objasnila mu je Ana: "Marija je ta koja umire." Tada je i ona počela šaptati: "Žao mi je. Ima MSR..."

            "Molim?!" Na trenutak mu se zavrtilo u glavi. Učinilo mu se da mu je mobitel ispao iz ruke i tresnuo na pod i obuzela ga ja tolika panika da je pomislio da će mu srce iskočiti iz grudi koliko je lupalo. No mobitel je još uvijek bio čitav i na sigurnom. Shvativši to duboko je udahnuo a onda mu se u misli vratila Marija i odlučno je zaobišao Anu i ušao u čitaonicu, iako ga je ona pokušala spriječiti. Pogledom je potražio Mariju.

            Čitaonica je izgledala drugačije nego obično. Inače je izgledala kako se od jedne čitaonice očekuje da izgleda: ispunjena ravnomjerno raspoređenim klupama i stolicama. Sada su te klupe bile zgurane u dva kraja prostorije. S desne strane su služile kao stolovi za nekoliko kompjutera i laboratorijsku opremu oko koje se muvalo nekoliko kemičara u bijelim kutama. Za jednim od kompjutera sjedio je Mislav, a blizu njega je stajao Basrak oslonjen o zid, zaokupljen svojim mobitelom. Sudeći po zvuku najvjerojatnije je igrao neku igricu.

            Klupe na lijevoj strani bile su prekrivene bijelim plahtama, služeći kao improvizirani bolnički ležajevi. Svi su bili prazni, osim jednog na kojem je ležala Marija. Siniša je krenuo prema njoj. Dodirnuo joj je ruku, zatim obraz, pa čelo... Bila je ledena. Ledena i blijeda, zapravo bjelja od plahte na kojoj je ležala. Nije reagirala na njegov dodir.

            Siniša joj je pokušao nešto reći, ali nije odgovarala, niti se činilo da ga čuje.

            "Ima MSR..." čuo je šapat iza svojih leđa. Nečija ruka mu se spustila na rame. Okrenuo se i ugledao Basraka. Odmaknuo se od njega.

            "Nije trebala ulaziti u moj ured," nastavio je Basrak zamišljeno: "Ne razumijem zašto je bila tako uporna..."

            "Što ste joj učinili?" upitao je Siniša gledajući ga s neprijateljstvom.

            "Nisam ništa," odgovorio je Basrak mirno: "Razbolila se. Nisam to mogao spriječiti. Dobila je MSR i tu se ništa..."

            "Što je, dovraga, taj MSR o kojem svi pričate?!?" prekinuo ga je Siniša ljutito.

            Basrak je slegnuo ramenima: "Nitko ne zna..."

            "Dobro onda, kako znate da je u pitanju MSR, ako ne znate što je MSR? Kakav je ovo cirkus?"

            "Kolega," Basrak se nasmiješio i ponovno mu stavio ruku na rame: "Ne možete vi to shvatiti. Studirali ste na krivom smjeru."

            Siniša je srdito otresao njegovu ruku, ali odmah je shvatio da je napravivši prenagli pokret ugrozio egzistenciju svog mobitela. Brzo ga je napipao u džepu, bio je čitav, hvala bogu! I zvonio je. Pažljivo ga je izvadio i javio se. Basrak se već bio vratio na drugi kraj prostorije i nastavio igrati igricu.

            "Ja sam u Zadru, dođi po mene!" čulo se s druge strane linije.

            "Tko je to?" zbunio se Siniša.

            "Ana je, molim te dođi po mene."

            "U Zadar?!? Kad si stigla tamo? Pa nisam satima stajao uz Mariju! Ili sam možda u potpunosti izgubio osjećaj za vrijeme?!?" derao se Siniša u mobitel.

            "Gle, možeš nastaviti satima stajati uz nju, ali to joj neće pomoći," Ana je bila uporna: "Ja joj možda mogu pomoći, od Slijepčevića sam dobila formulu i ako ju uspijem riješiti... Ali ne mogu ti sad objašnjavati, moraš odmah doći po mene!"

            "U Zadar?!?"

            "Da."

            "Zašto si otišla u Zadar? Zar nisi mogla u Zagrebu proučavati tu formulu?"

            "Sjela sam na krivi tramvaj..."

            "Ali nijedan tramvaj ne vozi do Zadra..." počeo je zapomagati Siniša.

            "Nije to sad bitno," prekinula ga je Ana: "Trebam te. Dođi po mene."

            Veza se prekinula. Siniša je ostao stajati bez riječi, minutu, dvije... Možda i par sati. Nije više ni sam znao. Slušao je Basraka kako kliče mašući mobitelom: "To! Pobijedio sam!" Slušao je kemičare kako se došaptavaju i izvode besmislene pokuse. I Mislava kako zjeva.

            Slušao je Anin glas u glavi koji je govorio: Dođi po mene! Pokušao ju je nazvati, ali ispraznila mu se baterija od mobitela. Začudio se sam sebi kad je shvatio da razmišlja kako će najbrže doći do Zadra. Nije imalo smisla. Zašto bi išao u Zadar? Zašto bi uopće vjerovao da je Ana stvarno tamo?

            Ali puno toga u tom trenutku nije imalo smisla. A vjerovati razumu je očito bilo besmislenije od svega ostalog. Pa je odlučio vjerovati toj curi.

            Odlučno je krenuo prema vratima a onda je shvatio da ne može to učiniti. Preopasan je to put za njegov mobitel. Tko zna gdje bi sve mogao pasti i raspasti se na sićušne komadiće! Oblio ga je hladan znoj od same pomisli na taj užas.

            Okrenuo se ponovno prema Mariji, sa suzama u očima. Oprosti, pomislio je, Želim ti pomoći ali ne mogu. Ne znam kako. Onda se dosjetio, ona će ga čuvati! Nasmiješio se i nježno joj stavio mobitel u ruku. Sagnuo se da ju poljubi a zatim je odjurio iz čitaonice, iz zgrade fakulteta, iz Zagreba...

            Marija je osjetila njegov poljubac. Nasmiješila se i otvorila oči, međutim, njega više nije bilo. Osjetivši nešto u ruci podigla ju je da pogleda što je to. Kad je shvatila da drži Sinišin mobitel, preplavilo ju je veliko olakšanje. Znači zato se uvijek on javljao na njene pozive! Ta pomisao ju je umirila i ponovno je zatvorila oči. Sad je napokon sve imalo smisla.

            Mislav se dosađivao. Nije bilo interneta, pa nije znao kud bi sa sobom. Buljio je u screen saver i slušao kako se iza njega Basrak i Slijepčević prepiru. Raspravljali su o nekoj formuli i nije imao želju priključiti im se. Kemičari, prezaposleni svojim bočicama i epruvetama, nisu reagirali na njegove pokušaje konverzacije, kao ni Marija koja je bila prezaokupljenja umiranjem od MSR-a. Izgleda da je i Siniša odustao od nje jer je otišao čim je saznao da je bolesna i otada se nije vratio.

            Iz razmišljanja o beznađu situacije trgnuo ga je profesor Basrak, gurajući mu pod nos bijelu plastičnu šalicu dopola punu neke smrdljive tekućine.

            "Popijte ovo!" rekao je.

            "Neću," odgovorio je Mislav zabezeknuto ga gledajući: "Nemam ja MSR..."

            "I da imate, ovo vam ne bi pomoglo," objasnio je Basrak: "Za MSR nema lijeka. Ali ipak popijte ovo. Prestat ćete se bojati."

            "Ja se ničega ne bojim," bio je uporan Mislav.

            "Kako to?" zanimalo je Basraka: "Pa izloženi ste ovim kemikalijama kao i svi mi drugi!"

            Mislav je slegnuo ramenima, svojim stavom jasno dajući do znanja da nema namjeru popiti ništa što su smućkali oni nedruštveni kemičari. Tada je tek primijetio da je klupa blizu vratiju puna takvih bijelih čašica s tom tekućinom. Odjednom mu je smrad postao nepodnošljiv i prepao se da će povratiti. Nije mogao zamisliti ništa gore od toga da povrati tu pred tim profesorom koji mu čak ništa ni ne predaje. Stavio je ruku na usta, a srce mu je počelo bijesno lupati, u neujednačenom ritmu. U ritmu razvaljivanja vratiju i užurbanih koraka, u ritmu nečijieg ubrzanog disanja i pokušaja da se dođe do daha.

            Podigao je pogled. To su bili Ana i Siniša.

            Ana je prva došla do daha i povikala: "Imam rješenje formule!" Zatim je počela kašljati i mahati nekim papirima.

            "Imamo rješenje," ponovio je i Siniša.

            Basrak im je znatiželjno prišao i uzeo Ani papire. Šutke ih je proučavao, skupa sa Slijepčevićem koji mu je virio preko ramena. Ubrzo se okrenuo prema Slijepčeviću i kimnuo mu glavom, predajući mu papire. Slijepčević je uzvratio kimanjem, preuzeo papire i odnio ih kemičarima. Basrak se zatim okrenuo prema Ani i ozbiljno joj rekao: "Bravo, kolegice! Ovo vam priznajem kao diplomski rad. Čestitam, vi ste upravo diplomirali!" Pružio joj je ruku u znak priznanja, no ona se pobunila: "Ali... ja... Ja imam drugu temu za diplomski, modeliranje kaosa, a ovo nema veze s tim..."

            Basrak se zabrinuto osvrnuo oko sebe, pokušavajući obuhvatiti pogledom cijelu prostoriju: "Mislite da ovdje nema dovoljno kaosa? Hm..."

            "Ne brinite za to," nadodao je Slijepčević vrativši se od kemičara: "Nije nikakav problem promijeniti vam temu."

            "Ali," Ana nije odustajala: "Nisam to sama riješila. Siniša mi je puno pomogao. Proveli smo sate u kafiću pored plaže i skupa smo došli do rješenja. Ne bih uspjela bez njega."

            "Onda neka ti on bude mentor," ležerno je odgovorio Slijepčević.

            "Samo malo," ubacio se Siniša u raspravu: "Ja nemam potrebne kvalifikacije da joj budem mentor!"

            "Nema veze," odvratio je Slijepčević: "Ovo su izvanredne okolnosti. Napravit ćemo iznimku." Okrenuo se i ponovno krenuo prema kemičarima, ali Siniša je krenuo za njim, odlučan raspraviti neke stvari. Štoviše, puno stvari!

            U toj gužvi nitko nije primijetio da Marija sjedi na svom krevetu i da ih promatra.

            "Što se događa?" upitala je vrlo tiho, ali Basrak i Mislav su ju ipak čuli i potrčali prema njoj. Počeli su joj pipati čelo, mjeriti temperaturu i ispitivati je o njenom stanju.

            Ana je ostala sama stajati na sredini prostorije. Bila je zbunjena. Zapravo jako nezadovoljna. Nije trebalo ovako izgledati! Trebala je završiti pisati svoj diplomski, naći komisiju i odgovarati pred njima kao i svi drugi studenti. Trebala je iznajmiti učionicu 102 i pozvati mamu i prijatelje... Nije mogla pristati na to da diplomira ovako nepošteno, preko reda! Nije bilo u redu!

            Siniša ju je trgnuo iz razmišljanja. "Diplomirala si," rekao je, sliježući ramenima, pomiren sa situacijom: "A ja sam ti mentor..."

            Zatim je nastavio stajati s njom, bez ideje što bi još rekao. Pokušavao je probaviti besmislene argumente koje mu je naveo Slijepčević, a koji su iz nekog razloga imali puno više utjecaja od njegovih vlastitih, logičnih i razumnih.

            Stajali su tako bez riječi, a Siniša je napokon shvatio da nema smisla pokušati procijeniti jesu li u toj tišini proveli minute ili sate. Možda i dane. Zar je bilo bitno?

            Onda je s njihove desne strane netko viknuo: "Imamo lijek za MSR!" Bio je to Slijepčević koji je veselo mahao smjesom koju su kemičari upravo proizveli koristeći se Aninim formulama.

            "Ali nemamo MSR," došao je Basrakov odgovor s lijeve strane, puno manje entuzijastičan: "Marija je zdrava!"

            "Kako to mislite?!?" začudio se Slijepčević hitro se uputivši prema njima: "Hoćete reći da kolegica nije ni imala MSR?"

            "Ne," uzdahnuo je Basrak: "Definitivno nije..."

            Obojica su djelovali jadno i izgubljeno. Slijepčević se prvi pribrao i zaključio: "Ako, dakle, MSR ipak ne postoji, možemo ga prestati proučavati i pustiti ove kemičare da se raziđu. Opasnost od kemikalija je sad već zanemariva i mislim da se svi možemo uputiti svojim kućama." Završio je s uzdahom.

            Mislav je to s olakšanjem prihvatio i odmah je počeo hodati čitaonicom, mahati rukama i vikati: "Ajmo ljudi razlaz! Praktikum se zatvara! Ovaj... čitaonica se zatvara!"

            Marija je odlučila pokušati ustati, iako se još uvijek osjećala slabom. Ali zaboravila je da u rucu drži mobitel i on je tresnuo na pod raspavši se u komadiće koji su se razletjeli cijelom čitaonicom.

            "Neeeee!!!" vrisnuo je Siniša, svjedočeći ostvarenju svojih najgorih strahova. Bacio se na pod za mobitelom i pokušao skupiti krhotine što je bilo neizvedivo jer su mu se ruke nekontrolirano tresle. Vidjevši što se događa, Basrak i Slijepčević su potrčali do njega, uhvatili ga i nasilu mu ulili u usta smrdljivu tekućinu iz plastične šalice.

            "Pa dobro, oprosti," rekla mu je Marija promatrajući tu scenu: "Nisam namjerno..." Zatim se okrenula prema Ani: "A gdje je Davorin?"

            Ana je slegnula ramenima i izašla iz čitaonice. Mislav ju je tjerao van. Kemičari su već bili otišli, a i profesori su ostavili Sinišu i uputili se prema vratima.

            Siniši je popuštala drhtavica pa je počeo skupljati svoj rasuti mobitel. Nasmijao se, odjednom shvativši da ono čega se toliko bojao nije uopće velika stvar! Kupit će drugi mobitel! Dok ga je bacao u smeće vidio je Mariju kako žurno izlazi iz prostorije. Krenuo je za njom, pokušavajući ju dostići. No ona se već penjala stepenicama a slijedio ju je i ostatak ekipe. Siniša je na trenutak gledao za njom, dok mu je iza leđa Mislav zaključavao čitaonicu. Zatim se okrenuo i povikao: "Čekaj!"

            Mislavu baš nije bilo po volji što ovaj opet želi uči unutra, ali nije ga uspio spriječiti. Nestrpljivo je stajao na vratima i gledao ga kako kopa po smeću. Srećom, nije dugo trajalo. Siniša je za čas opet bio na vratima i dobacivao mu: "Hajde! Idemo za Marijom!"

            Na brzinu je zaključao čitaonicu i krenuo za njim. "Mogu li znati što si tražio u smeću?" pitao ga je dok su se penjali stepenicama. Siniša se nasmijao. "Svoju sim karticu," odgovorio je: "Bacio sam je skupa s mobitelom..."

            Marija je hitala prema drugom katu. Sjetila se da je Davorin otrčao na wc kad su izašli iz lifta. Nije joj bilo jasno zašto ju svi slijede, ali pretpostavljala je da se još boje da možda ipak ima MSR i da ju zbog toga ne žele izgubiti iz vida.

            U muški wc je, doduše, nisu slijedili. Promatrali su što se događa s vratiju, iz sigurne udaljenosti.

            Davorin je sjedio na podu pored pisoara i jeo sendvič. Oči su mu bile otečene kao da je dugo plakao. Marija je sjela do njega i pružila mu plastičnu šalicu koju je ponijela sa sobom. "Popij ovo," rekla mu je.

            "Ne mogu otići odavde," rekao je Davorin plačnim glasom: "Bojim se da će mi se početi pišati i neću moći dovoljno brzo doći do zahoda. Šta ću onda?"

            "Znam," rekla je Marija nježno: "Zato popij ovo. Pomoći će ti."

            Poslušno je uzeo čašu i eksirao ju bez pitanja. Zatim je tužno nastavio jesti.

            "Otkuda ti taj sendvič, ako nisi izlazio iz zahoda?" pitala ga je Marija.

            Pogledao je u sendvič i slegnuo ramenima: "Donio mi ga je tip koji popravlja liftove."

            "Znači ipak je došao?" začudila se Marija.

            Davorin je kimnuo glavom, a zatim ju je pogledao: "Idemo odavde?" Izgledao je puno vedrije nego prije par trenutaka.

            "Idemo," složila se Marija ustajući. Pridružili su se ljudima koji su ih čekali na vratima wc-a. Svi su imali silnu želju što prije napustiti fax.

            "Dobro," Marija im se obratila: "Hoćemo li sad napokon otići na tu pivu?"

           

 

Nubilus Logo