Kategorije

Rijeka & Sava

 Autorica: Ivana Subotić

Rijeka & Sava

 

1.

Ok, nije da staru ne bi razveselila činjenica da će postati baka. Otkad se moja sestra nedavno udala to joj je najveća želja. Prioritet. S nestrpljenjem je čekala sretnu vijest.

            Ali ne baš od mene...

            Tako nekako se kaže. Kad bog želi kazniti čovjeka ispuni mu želje. Tako nekako. Tako nekako...

            Ruke mi se tresu, slušalica je znojna i klizi mi niz lice. A govornica se okreće. Preslaba sam, povratim sve što pojedem. Dosta mi je menze, dosta snijega, dosta zagrebačkog smoga. Kako sad to reći? Mama, hoću kući...

            „U pičku materinu Helvecia! Nismo znali ni da imaš dečka, prokletstvo!“ A stara nikad ne psuje.

            „Nemam dečka...“ cijedim riječi između grcaja dok se novi nalet obrušava na mene brzinom poriva za povraćanjem. „A čije je jebote?“

            „A moje je...“ cvilim, na koljenima i tresem se, jel' od gladi, jel' od hladnoće, a tamo negdje, iz daleke provincije, negdje s mora do mene dopire bujica psovki, histerično vrištanje i ono tako strašno, tako neizbježno pitanje: „A tko je otac, kučko jedna obična?!“

            Gutam slinu i mirno odgovaram. „Dečko moje najbolje prijateljice.“ Zatim ustajem jer neki tip bulji u mene i nešto govori. „Koji ti je kurac, gubi se odavde, ništa mi nije, ne trebam tvoju jebenu pomoć!“ Pa onda opet trenutak savršene kontrole nad svim izvanjskim i unutarnjim pojavama i procesima.

            Vraćam se do govornice i podižem slušalicu iz koje odzvanja: “Helvecia... Helvecia!“ Bez razmišljanja prekidam međugradski poziv i penjem se nasipom.

            Bacit ću se u Savu.

 

            Ova ista govornica (jer ne volim one u domu gdje te svi prisluškuju).

            „Kako ne možeš, pa sve smo se dogovorile, dobro znaš da mi treba taj potpis, a ja stvarno ne znam gdje je veslački dom i nema šanse da to saznam u roku od...“ derem se u slušalicu.

            „Ma smiri se, budem ti poslala dečka,“ kaže ona.

            37 sa 1! Otkad je to povišena temperatura?! Poslat će mi Damira, divota, ja ni ne znam tog tipa!

 

            Dečko najbolje frendice. Prvi put sam to rekla. Ne to. Nego ono najbolje. Jednom sam imala najbolju prijateljicu i nakon toga sam shvatila da ne postoje neraskidiva prijateljstva. Potom sam nekako došla i do zaključka da ni prava ljubav ne može biti stvarna. Inače bi mi „on“ bio prvi i jedini. Ili barem među prvima, dok sam još brojala. Ne bih nikome bila samo jedna u nizu, samo broj, samo trenutačna potreba. Ne bi mi prvi put bio na stražnjem sjedalu, u ozračju duhana i alkohola, uz onu pjesmu koju otada više ne mogu podnijeti.

            „Oče, ljubila sam curu,“ rekla sam skrušeno na ispovijedi, no nikad nisam imala potrebu pričati o predbračnom seksu, o izvanbračnoj trudnoći, o porocima, o prokletim „uobičajenim“ stvarima. Rekao je da su mi grijesi oprošteni, ali ja ništa nisam osjećala. Ostao je unutra, drkao je, ja to znam, i bila je tu samo crkva skupa s njim, nigdje nije bilo Boga, nigdje utjehe. Tada sam prvi put shvatila, Bog je odavno odustao od ovog svijeta.

 

            Crkva. Ogromna, nedovršena, moderna crkva na Jarunu, zgrada koja ne izgleda kao katolička crkva, nego više kao eksperimentalni hram neke probuđene animalističke religije. Vesnica leži doma i bunca s temperaturom 37 sa 1, a ja pružam ruku njenom dečku, tipu koji će me odvesti do veslačkog doma na jarunskom jezeru, gdje za pola sata počinje nekakav maraton iz zdravstvenih i promotivnih razloga (PROTIV droge, pušenja i uživanja u životu; ZA potpuno nepotrebne elektronske uređaje s markom) na kojem se ja moram pojaviti ako mislim dobiti potpis iz tjelesnog.

            „Helvecia,“ kažem.

            „Drago mi je, Damir.“

            „Sorry zbog ovoga, Vesna je obećala da će ići sa mnom, a sad glumi neizlječivu prehladu...“

            „Nema beda,“ odgovara on. „A otkuda si ti?“

            „Iz Rijeke,“ kažem. „Znaš gdje je to, zar ne?“

            „Nikad čuo!“ smije se. „Gdje je to?“

            „Na moru. Najveća hrvatska luka, tako nešto. Blizu Bakra...“

            „A, kod Bakra, pa tako reci!“

            „Da.“

            „Dalmatinka, znači?“

            „Ne.“

            „Kako ne?“

            „Dalmacija je ipak ograničen pojam!“

            On više ništa ne pita pa hodamo bez riječi. Nebo je bijelo, ulice su sive, a ja maštam o krevetu i bijeloj čokoladi.

            „Pa dobro kaj je tebi?“ iznenada se zaustavlja.

            „Mrzim taj vaš kaj,“ odgovaram i hoću produžiti, ali me on hvata za ruku. „Ne, stvarno, kaj ti je? Daj pogledaj me!“

            Gledam ga. Gledam najdublje smeđe oči na Jarunu. Spuštam svoje dlanove u njegove.

            „Apstinencijska kriza,“ kažem. „Treba mi bijela čokolada.“

            On me i dalje gleda. „Kad si zadnji put...?“

            „Prije tri dana,“ kažem.

            „A ja prije tri godine.“

            „A... ali,“ mucam. „Pa koliko... Koliko ste u vezi? Ti i Vesna?“

            „Tri godine,“ kaže on.

            „I voliš ju.“

            „Želim te.“

            „Ali, Vesnica... Ja moram na maraton.“

            „Ovo nije put do Jaruna,“ kaže on. „Ovdje ja živim.“

            Vuče me prema ulazu u prvu zgradu. „Volim Vesnicu. Zbog nje sam ostavio Maju, njezinu sestričnu, dok je još bila trudna. Kužiš ti to? Ostavio sam curu i dijete zbog nje!“

            Zaustavlja se da uzme dah. Čini mi se da smo se u pet sekundi popeli na peti kat.

            „Volim Vesnicu,“ dahće mi za vratom. „A tebe želim!“

            Glava mi je puna nepovezanih nakupina misli, usta su mi puna njegovog jezika, njegove ruke pune mojih grudi, a moji bokovi puni njega...

 

            Iza mene jure automobili, ispod mene teče Sava, ispred mene ništa...

            Bacam kapu i rukavice u vodu, gledam kako lepršaju u zraku, kako ih odnosi rijeka. Hoće li i mene tako odnijeti? Hoće li me odvesti do moga mora, hoću li se nasukati u Rijeci, svome gradu? Gradu od kojeg sam uvijek bježala, i kojem sam se uvijek vraćala...

            Koljena mi padaju na vlažni snijeg dok stopala uranjaju u bljuzgavicu. Rukom milujem donji dio trbuha i tiho šapćem, pognute glave. „Oprosti mi, maleno moje... maleno moje...“ A ruka se spušta sve niže i niže, više ne osjećam hladnoću, osjećam samo slast, opet vidim njegove tako smeđe oči, opet čujem njegov glas. „Drago mi je, Damir.“

            A da se ipak...

            I sada trčim nasipom, padam i dižem se, ustajem i spotičem se, trčim svoj križni put.

            Opet mi zvoni mobitel, zvoni mi u džepu, zvoni u glavi, zvoni u svakoj tjelesnoj stanici, zvoni u svakoj kapi ove rijeke, zvoni u svakoj molekuli smoga. Stara me uporno pokušava dobiti.

            Imate 38 propuštenih poziva.

            A da se ipak bacim s katedrale?

 

            Vesnica je vegetarijanka. Živi s ocem alkoholičarem i bratom koji ju tuče, mama joj je umrla dva dana nakon bratova rođenja. Vesnica voli pješačiti, preskakati vijaču i obožava kuhati i pospremati stan. Ona ima psa, tri mačke, četiri hrčka, bijelog miša i dvije papige tigrice. Ona je rođena Zagrepčanka, a zajedničko nam je jedino to što obje studiramo fiziku.

            Tko kaže da sam biraš frendove? To se jednostavno tako desi, zbog spleta okolnosti, zbog gomile nepredvidivih slučajnosti. Družim se s tim ljudima kojima bih i ime zaboravila da se mjesec dana ne vidimo. Izlazimo, opijamo se, pušimo travu i kao uživamo u životu.

            Vesnica ne izlazi, ne pije, ne puši, ne gleda televiziju. Ni da polomi obje noge ne bi ušla u tramvaj ili autobus. Njezino jedino prijevozno sredstvo je prastari bicikl, i po kiši i po snijegu njime svako jutro dolazi na fakultet na drugom kraju grada. Ponekad dođe i pješice! Legne svaku večer u deset, a ustaje u šest ujutro. Ljeti u pet!

            Opisavši svoju suprotnost, manje-više sam opisala i samu sebe.

            Zašto ja nju volim?

            Zašto ja njega volim?

            Zašto sam ja trudna?

 

            Fizika! Tako je rekla žena iz zavoda za zapošljavanje. „Ne želiš valjda završiti poput mene?“ A to nisam željela, što god to bilo, pogotovo ako bi uključivalo onako naelektriziranu kosu, žute nokte ili prazan trudnički trbuh.

            Ja sam samo željela otići od kuće. Sve drugo je bilo sporedno.

 

            Vesnica me vozi na fax svojim biciklom. Ne mogu se više suzdržavati. Čvrsto ju držim oko struka i plačem joj na ramenu. Grcam i jecam i ne mogu se zaustaviti, a njezina jakna je već poprilično mokra od mojih suza. Zaustavlja se malo prije Studentskog centra i gleda me tako nježno. „Kaj ti je Deltice?“ Tako me ponekad zove, to ima veze s fizikom, zapravo matematikom... Ma ne biste shvatili!

            A ja ne mogu izustiti ni riječ. Glava mi je na njenim grudima i ona me grli. Tako mi treba njezina utjeha, sada, kada ću je povrijediti na najgori mogući način.

            „Ja spavam s njim,“ kažem začuđujuće ravnodušno.

            „S kim?“ ona se pravi da ne shvaća, ona koja uvijek sve zna i razumije.

            „S njim!!!“ derem se i guram je od sebe. Prolaznici se osvrću za nama. Zapravo, nema prolaznika, samo smo ona i ja i Beowulf (njezin bicikl). Same u cijelom gradu, na cijelom svijetu.

            „S Damirom, kvragu, spavam s Damirom!“ vičem posljednjim snagama, dok me još nije zagušio novi jecaj. Ne čekajući njezinu reakciju trčim na tramvaj što se zaustavio na obližnjoj stanici, i manja sam od delte za svaki epsilon...

            Nije važno... Ne biste shvatili.

 

            Ali sada me zove sestra, pa odgovaram na poziv.

            „Hela, gdje si, što radiš?“ pita ona užurbano, kao da se boji da bih joj mogla poklopiti bez objašnjenja. S pravom. S pravom se boji.

            „Pješaćim do trga. Bacit ću se s katedrale,“ kažem.

            „Daj ne seri!“ nestrpljivo će ona. Ljudi kao da vam za inat ne vjeruju kad govorite istinu.

            „Mama kaže da si trudna i da joj se ne javljaš,“ nastavlja. „Sva je u šoku. Jel' to istina?“

            „Da,“ kažem.

            „S najboljom prijateljicom?“

            „S njenim dečkom,“ ispravljam ju.

            „Pa to sam i htjela reći,“ ona će u svom živčano-neurotičnom stilu. „A kako to da imaš najbolju prijateljicu?“

            „A eto,“ uzdahnem. „Desilo se...“

            No ona je uporna: „Rekla si da je to jadno i glupo i djetinjasto i... i... i šta ja znam šta sve ne i da ti ne vjeruješ u prijateljstvo, da je to samo farsa, da to ne postoji...“

            „Šta da?“ kažem. Ne znam što drugo reći.

            „Ti meni ništa više ne govoriš,“ nastavlja razjareno. „Ti si se sad umislila, živiš u glavnom gradu pa si kao bolja od nas ostalih, je li? Postala si mala umišljena purgerka, zaboravila si da imaš sestru koja te odgajala i sve ti objašnjavala, čuvala te i brinula se za tebe, a ti njoj tako, nezahvalna glupačo!“

            Bla-bla-bla... I tako dalje. Kad je iscrpila svoj siromašan rječnik, to jest kad joj je ponestalo daha, nastaje trenutak šutnje. Ja nemam ništa za reći, ali ona uskoro nastavlja s novim žarom. „Jesi li ti to maloprije rekla da pješačiš do trga?“

            „Da,“ kažem bezvoljno.

            „Sa Save?“

            „Da.“

            „Jesi ti pukla?“

            „Da.“

            Opet ne zna što bi rekla. Već sam došla do kazališta. Nije to tako dug put, ipak. Ako me pita zašto pješačim reći ću joj da sam sva mokra i blatnjava i da me sram takva ući u tramvaj. Neću joj reći da je to zbog Vesnice, jer to ne želim priznati ni samoj sebi. Vesnicu poznajem dulje od godine dana, a nikad me nije uspjela natjerati na taj, za nju uobičajeni, put.

            „Reći ću mami da ćeš se baciti s katedrale,“ kaže Mia. Zar je to stvarno najgore što je uspjela smisliti?

            „Saznat će iz novina,“ odgovaram. „Nemoj kvariti iznenađenje.“

            „Znaš, ti si tako sebična glupa kuja,“ opet će ona. „A uopće nisi ni originalna, svi se bacaju s katedrale, velika stvar! I kako ti je palo na pamet ostati trudna? Ja sam se prva udala i trebala bih prva roditi, jel' tebi to jasno? Mogla si bar pobaciti i nikome ne pričati o tome. Ali ne! Ti uvijek moraš biti glavna! Ja se udam pa ti lijepo ostaneš trudna da bi zasjenila moju udaju! Moraš uvijek ti, ti i samo ti biti u središtu pozornosti, kozo jedna...“

            Bacam mobitel u snijeg. Mogu skočiti i bez njega. Jel' to normalno da u drugom mjesecu pada toliko snijega? Koliko će mi vremena trebati da padnem s katedrale? Koliku ću akceleraciju postići? Budući da je to slobodan pad... Ali ne znam visinu katedrale. Jebeš fiziku! Neupotrebljiva je u svakodnevnom životu.

 

            „Ti ćeš pobaciti, zar ne?“ pita me Damir.

            „Neću,“ kažem. „Ne tražim ništa od tebe, nego ovo što si mi dao. Nemoj ni ti ništa tražiti od mene.“

            „Morat ću se brinuti za njega,“ kaže.

            „Ne,“ nježno mu odvraćam milujući njegovu tanku bradicu. „Ti već imaš kćer. Ti imaš Vesnicu, ona je divna, ona će ti oprostiti. Ovo... Ovo neka bude samo moje,“ molim ga.

            „Zašto?“ pitaju tužno njegove oči.

            „Jer te volim,“ kažem pomalo rastreseno. „A ti voliš Vesnicu.“

            „Ali ona ne voli mene,“ uzdahne.

            Okrećem se da ne primijeti moje suze. One samo teku, bez pitanja, bez isprike. Čujem njegov dah i ništa više. Kao da vječnost teče između nas. Kao da će, kad se okrenem, Damir već biti star i naboran udovac i moći ću ga zagrliti i poljubiti i skupa ćemo plakati za Vesnicom, ali ona će već biti mrtva i ništa ju neće moći povrijediti.

            Ali ne. Damir je još uvijek mlad i zgodan i gleda me pomalo tužno, pomalo neodlučno, pomalo posramljeno...

            „Što je važnije, Damire?“ gledam ga bespomoćno. „Voljeti ili biti voljen?“

            On sliježe ramenima. „Tko može odgovoriti na to pitanje?“

            „Zbogom Damire,“ kažem sada odlučno, izlazeći iz njegova stana.

            „Hela, čekaj!“ viče on za mnom. „I Vesnica je to napravila. Trebao sam oženiti njezinu sestričnu. Bila je trudna, svi su bili sretni, pripremalo se vjenčanje... Hela! Kad smo... Brat ju je pretukao, završila je u bolnici. Hela, bilo je to užasno! Udavio joj je dvije mačke! Hela, stani zaboga, molim te, ne znam zašto ti sve to govorim, Vesnica je inzistirala da ti kažem...“

            Ali ja se ne zaustavljam. Udaljavam se što brže od njega, ništa mu ne odgovaram, ali on trči za mnom stubištem. „Hela! Daj reci nešto! Kamo ćeš?“

            „Idem nazvati starce,“ kažem otvarajući vrata portuna.

            „A onda?“ viče on za mnom.

            „Onda ću se baciti u Savu...“ ali izašla sam iz zgrade, više me ne može čuti.

 

            Mokra sam. Hladno mi je. Ne osjećam prste na rukama, još manje na nogama. Vadim zadnje kovanice iz džepa i dajem ih prosjakinji. „Sretan Uskrs!“ kažem joj potpuno neprimjereno dobu godine, ali ona ne registrira moje riječi. Okreće se drugim prolaznicima i ponavlja svoju litaniju: „Bog vam dao sreću i zdravlje, vama i vašoj djeci! Bog vam dao...“ Kad bi barem... Kad bi barem htjela pričati sa mnom! Da budemo zajedno same i odbačene od svijeta, same sa svojom djecom.

            Gledam skele na ukletoj katedrali i nije mi jasno kako da se popnem njima. Koliko visoko se trebam popeti? Hoće li me netko pokušati spriječiti?“

            Još stotine pitanja se izmjenjuje u mojoj glavi, tolikom brzinom da ih ne uspijevam niti registrirati. Više ne osjećam hladnoću. Više ništa ni ne vidim, da li od suza, da li od magle...

            Ne mogu ja to. Bojim se visine.

            Glavni kolodvor bi trebao biti tu blizu. Bolje da se bacim pod vlak, brže je, sigurnije i učinkovitije. I puno jednostavnije.

            Pa, kad već budem tamo, mogu sjesti na vlak za Rijeku i vratiti se doma. Nije li to gora kazna od smrti?

            Nemam više ni kune u džepu. Nemam za kartu. Pa da, platit ću karticom. Evo me: Najdraža Rijeko, otvori njedra; vraćam se tebi, primi mi jedra...

 

 

2.

            „Tiskaj, Helvecia, mali ne može izaći sam!“ viče mi stari u uho. Čvrsto me drži za ruku, a moji su nokti zariveni u njegove kosti. Postalo je stvarno, previše stvarno.

            Moj stari je medicinska sestra. Doktori su pristali da on bude sa mnom nakon mog dvosatnog vrištanja i psovanja, a prisilili su ga na to tek kad sam iščupala i uništila dvije boce s infuzijom.

            „Ja hoću pobaciti, želim pobaciti!!!“ vičem. Stari me šamara i dere se na mene, a doktor se dere na njega.

 

            Stojim pred vratima svog stana i posljednjim snagama pritišćem zvonce. Nek mi rade što god hoće, od ovog trenutka se odričem svake daljne odgovornosti za svoj jebeni život. Ili za život ovog zametka u čudnom dijelu moga tijela, ako njegovo srce još uvijek kuca poslije svega što sam mu priuštila. Zagrebačko blato se još uvijek cijedi s mene.

            Stara otvara vrata i letimično prelazi pogledom niz moje tijelo – posve je očigledno na koju točku cilja – a onda mi nemarno okreće leđa dovikujući usput: „Viktore, došla ti je kćer!“

            Pa da! Odrekla me se! Nije mi to jasnije mogla dati do znanja. Odrekla me se jer sam joj ostvarila najveću životnu želju.

            Kroz vrata dnevnog boravka znatiželjno proviruje susjeda, a iz kuhinje se pojavljuje stari.

            „Helvecia moja, pa ti goriš!“ kaže on, a ja se konačno mogu srušiti i poslati sve k vragu.

 

            Sama sam u odjeljku pa mogu slobodno pušiti i vrištati i valjati se po podu. Ali ništa od toga ne radim. Jedino pjevam. Pjevam svome gradu: Iz tvoje sam kolijevke Rijeko, otplovio negdje daleko...

            Nije baš da pjevam, prije bi se reklo da pištim, poput ovog vlaka koji me vozi tamo gdje istovremeno želim i ne želim biti. Odjednom se riječi mijenjaju, odjednom postajem svjesna da ja zapravo pjevam: Vraćam se Zagrebe tebi..., a čak ni ne znam tu pjesmu. Zapravo samo cvilim. Zapravo jedino muklo i nezaustavljivo plačem.

            Da mi je netko rekao da ću morati birati između ljubavi i prijateljstva. Meni, koja ne vjerujem ni u jedno ni u drugo! Da mi je rekao da ću morati birati, ali da neću smjeti odabrati.

            Da mi je netko rekao da ću morati birati između grada u kojem sam odrasla i grada u kojem sam odrasla...

            Netko ulazi u moj odjeljak.

            „Molim vas pokažite kartu.“

 

            „Napravio sam ti juhicu,“ kaže stari namještajući me u položaj koji je najsličniji ležanju, a da ipak omogućuje nesmetano jedenje. „Pojedi je i odmah će ti biti bolje!“

            Stari je uvjeren da je topla pileća juhica lijek za apsolutno sve probleme. Gledam mutnu tekućinu u tanjuru i razmišljam što bi Vesnica rekla na to. „Jesi li ti normalna, Deltice, pojedi to i bit će ti triput gore nego sada! Zato si se i razbolila, jer jedeš mrtve životinje!“ Zapravo se ne mogu sjetiti kad sam zadnji put jela meso. U menzi sam uvijek uzimala vegetarijanske menije, jer bi me u suprotnom gledala kao da jedem njezinu najdražu mačku. Doduše, imala je svu silu uvjerljivih argumenata, no ipak, ona je bila bolesna onog dana kad sam upoznala Damira...

            Zahvalno uzimam žlicu i jedem tatinu juhicu. Istina, osjećam se puno bolje.

 

            „Nemam kartu,“ kažem.

            „Onda ćemo vam napraviti jednu,“ ljubazno odgovara kondukter.

            „Nemam novaca,“ kažem. Buljim u glupu ogrebotinu na zidu. Jako je zanimljiva. Ne zanima me kondukter ni njegov stari nenagibni vlak.

            „A šta ćemo onda?“ pita on.

            „Nije me briga,“ kažem. „Ja ionako nisam ovdje.“

            „Aha. Zanimljivo, ali...“

            „Ja sam u svojoj toploj sobi u domu i učim za ispit...“

            „Da, da... Ali uskoro stižemo u Karlovac i ja ću vas zamoliti da tamo napustite ovaj vlak!“

            Karlovac... Koji ću kurac u Karlovcu?! Zaposliti se u nekom kafiću, roditi Damirovo dijete, hraniti ga razrijeđenim mlijekom u vlažnoj podstanarskoj sobici, zaboravljena od mojih Zagrepčana, zaboravljena od mojih Riječana, izgubljena i prežaljena, brojeći vlakove iz metropole, autobuse s mora... Vječito tu, na relaciji Zagreb-Rijeka... Ok, pristajem!

            Ali ne, ja imam kartu. Vadim ruku iz džepa i pružam strpljivom čovjeku glupi komad papira.

            „Mlada damo, koga vi to zajebavate?!?“

            Više nije tako ljubazan...

            Spuštam glavu među koljena i prekrivam uši dlanovima. Može mi raditi što mu se prohtije. Svejedno mi je.

 

            „Tatice! Taticeeeee!!!“ vrištim dok ga vade iz mene. Ne smijem ga nazvati Damir. Ne smijem spomenuti njegovo ime. Ne smijem misliti na njega, ne smijem ga zvati, ne smijem mu javiti da je dobio sina, ne smijem, ne smijem, ne smijem... To su misli na koje se koncentriram kako bih izdržala bolove.

            „Još samo jedan tisak,“ kaže mi stari, a to je rekao i prije dva sata!!!

            Svi sad nijemo traže objašnjenje, ja ga nemam, glava mi je puna panike, razočaranja, poniženja, glava mi je puna, a ja tako prazna i slomljena. Kažem jedino što mi pada na pamet. „Pokažite mi posteljicu...“

            Sada već i vičem, ovaj put stvarno histerično. „Gdje je posteljica?!? Donesite mi posteljicu!!!“ iako je to zbilja zadnje što u ovom trenutku želim vidjeti.

 

            „Helvecia, zvala sam te bez prestanka, a ti se uporno ne javljaš i ne javljaš!“ pizdi moja bivša stara, koja je privremeno zaboravila da me se službeno odrekla. „A onda mi se javi neki čovjek i kaže da te vidio kako bacaš mobitel na ulicu i da će ga on vratiti. Zahtijevam objašnjenje za takav postupak! Odmah!“

 

            „Ne pijem,“ kažem, a ljudi me blijedo gledaju.

            „Ne pušim više,“ mašem rukom ispred nosa.

            „Mogu plesati i bez toga,“ kažem kada mi ponude bombone i tabletice.

            „Izbjegavam meso,“ i više ne znam što sam to nekada imala zajedničkog s njima.

            „Zato jer sam trudna...“ i više nemam prijatelja...

 

            „Jarunska avantura,“ ljubazno objašnjava ex-stara susjedi-tračari. „Helica inače nije takva. Zaveo ju je i ostavio, znate kakvi su purgeri...“

            „Da, da, nešto slično desilo se i nećakinji moje prijateljice...“ kima glavom dražesna susjeda, polako ispijajući kavicu.

            Povraća mi se od njezine priče. Ima stara pravo, ja inače nisam takva, ja koja sam uskladištila dovoljno materijala za cijelu banku sperme.

            „Kurvo jedna!“ čujem Vesnicu kako viče. „Kako si mi to mogla učiniti, poslije svega što sam ja učinila za tebe?! Kako si mogla upropastiti sve što smo imale?“ slušam dok se naginjem nad zahodsku školjku. „Ti si najobičnija glupa kurvetina!“

            Ali Vesnica mi to nikad nije rekla. Ona mi tako nešto ni sada ne bi rekla. A to je ono što najviše boli.

 

            Onda mi pukne i bacam tanjur s juhom u zid. Stari brzo stane skupljati krhotine šapčući. „Ako mama ovo vidi, i ti i ja smo gadno nadrljali.“

            „Neću jesti mrtvu kokoš!“ vičem. „Što vam je jadna kokoš skrivila? Tko ju je ubio? Je li bilo brzo? Je li jako boljelo? Je li plakala?“

            „Nije, dušo, nije, humano su joj odrezali vrat, ništa nije osjetila,“ uvjerava me stari.

            „To je kao da pojedemo našeg psa!“

            „Mi nemamo psa, Helice.“

            „Vesna ga ima!“

            „Naravno, dušo, naravno. Skuhat će ti tata juhu od mrkvice.“

            „Ja neću jesti mrtvu mrkvuuuuuuuu!“

 

            „Opraštam ti, seko. Moj će biti normalan, moći ćeš ga posjećivati kad ti se tvoj zgadi,“ sere Mia s visoka. Ex-stara mi je bez riječi odalamila zvonku pljusku. Nije boljela.

 

            „Punice, Mia i ja imamo jednu veliku novost za vas,“ kaže ozareno Matko grleći svoju ženicu, koja se nestrpljivo ubacuje. „Trudna sam!“

            Cika, vriska, sveopće veselje, stari otvara šampanjac, a stara ganutljivo priča k'o navijena. „Tako sam sretna, kćeri! Oh, kako sam sretna! To mi je bila najveća želja!“

            A ja se zaključavam u sobu, palim radio do daske i tamanim još jednu bijelu čokoladu.

 

            „Taj tvoj Damir je stvarno purger?“ bilo je sve što je rekao stari. „Kako mu je onda ovo uspjelo?“

 

            „Oprosti, tatice,“ kažem u pauzi između trudova. „Oprosti što ti nisam bila sin.“

 

            „Izvući ću te odavde, Hrvoje,“ šapćem svome sinu kad su mi ga konačno dali. Tako se zvao moj najdraži profesor u gimnaziji. Ne, nije predavao fiziku, nego sociologiju.

            „Zaposlit ću se i odseliti od njih. Ti si mi sve na svijetu, nije bitno što si drukčiji ni što će ljudi misliti! Mama te voli od prvoga dana, nemoj to nikada zaboraviti, može?“

 

            „Žao mi je što si mi imala potrebu to reći,“ ne znam misli li da spavam ili zna da sam budna. „Uvijek si bila moja ljubimica. Ne bih te mijenjao ni za kakvog sina...“

 

 

3.

            Pružam ruku njegovoj kćeri, „Moja sućut.“ Pružam ruku njegovoj ženi. „Moja najiskrenija sućut...“

            I ona je ovdje. Približava mi se i pozdravlja me, a ja se osjećam kao da sam ju jučer posljednji put vidjela, kao da je nešto izbrisalo onih dvadesetak godina, kao da nikada nisam napustila Zagreb.

            „Vjeruješ li ti, Hela,“ pita me ona sada. „...da pravo prijateljstvo ništa ne može uništiti?“

            „Ja ne vjerujem u prijateljstvo,“ odgovaram joj.

            „Oprosti mi, Helice,“ ona će. „Ja ga nikada nisam voljela, ne znam zašto sam ga pokušavala zadržati uz sebe.“

            Jedva susprežem suze. Često sam zamišljala ovaj pogreb. Ali u lijesu je trebala biti Vesnica, a ne Damir. Ja nikada, ali nikada, neću imati pravo tražiti oprost od nje. A ona ga traži od mene!

            „Svrati malo ako budeš imala vremena,“ poziva me i kimam glavom, iako dobro znam da to neću učiniti.

            „Mogla bi i ti jednom skoknuti do Rijeke,“ kažem i ona prihvaća poziv, ali ne pita za adresu, ne pita za broj telefona.

            I tada na trenutak kao da je sve po starom, kao onda dok sam hranila njezine mačke i gulila krumpire za vegetarijansku večeru, dok smo skupa spremale ispite i iščekivale rezultate.

            I onda je taj trenutak završen. I nikada se neće vratiti.

            „Jesi li ti... još uvijek djevica?“

            Nasmije se i kimne glavom. „A ti umireš od hepatitisa?“

            Sve zna. Uvijek je sve znala. Okrećem se, pogledom tražeći sina.

 

            „Mama, što ti je?“ zabrinuto pita Hrvoje. „Već pola sata sjediš i buljiš u te novine, a nisi ni stranicu okrenula. Što se dogodilo?“

            Pokazujem mu osmrtnicu.

            „Poznavala si ga?“ pita on. „Tko je to?“

            „Tvoj otac.“

            Hrvoje se prvo nasmije, a onda uozbilji i izađe iz prostorije bez daljnih pitanja. On zna da Damir ne može biti njegov otac. On je crn. Moj sin je crnac!

            Ne znam što sam uzela te večeri, ali ničega se ne sjećam. No očito je na tom tulumu bilo i gorih stvari od žvaljena s curom...

 

 

Nubilus Logo