Kategorije

MLKVICA

 

Autor: Ivana Subotić


MLKVICA



    Sve je uvijek isto kao i jučer. Čak i kad je sve različito, doima se istim. Što je onda u biti ista stvar.
    Možda nije oduvijek bilo tako, ali kad te dečko prevari s tvojom najboljom prijateljicom, prestane biti bitno išta što se desilo prije toga.
    Postoji samo to. Dok se ujutro nadljudskim snagama dižeš iz kreveta, i to samo kako bi spriječila brižne roditelje da ti se dovuku u sobu i preklinju te da se trgneš jer si im sada jedina kćer koju imaju. Dok žvačeš hranu koja nema okusa, a ako ga je ikad i imala toga se uopće ne sjećaš i ne razumiješ potrebu tih istih roditelja da te dobronamjerno mole da ju prožvačeš i progutaš, ne samo u jednom ili dva, nego u bezbroj zalogaja. Dok prepisuješ s ploče riječi čije značenje ne doživljavaš i slušaš dobronamjerne prijetnje profesora da se ne šališ sa svojom budućnošću. Dok ležiš u krevetu i buljiš u strop osluškujući svoj dah i moliš nesanicu za barem jednu noć potpunog zaborava bez snova.
    Postoji samo to.
    Osim što ona nije ni približno moja najbolja prijateljica. Prvi razred osnovne škole je odavno prošao i već godinama ju samo usputno viđam. Nismo se nikad posvađale, jednostavno smo se razišle svaka na svoju stranu, bez ikakve potrebe za objašnjenjima i bez pokušaja s ijedne strane za ostankom u kontaktu. Objektivno, nemam joj što zamjeriti.
    Jer, nije ni on moj dečko već dva mjeseca i sedamnaest dana. Barem on tako tvrdi, budući da ne zna kako to nije stvar odluke, da mi je bio prvi i jedini, i da je naša veza vječna, koliko god on ignorirao bezvremensku povezanost među nama i trudio se prekinuti sa mnom. Izvana možda može, ali u srcu nikada.
    No ispričano na taj način, ispada da sve to skupa i nije neka velika stvar. Našli su se cura i dečko, oboje slobodni kao ptice, i zabrijali uz odobravanje cijeloga svijeta osim jedne ogorčene i jadne luzerice koja provodi svaki slobodni trenutak u svom krevetu plačući i moleći boga da joj se taj čovjek vrati. Patetična, dosadna i toliko uobičajena priča na koju nitko više ne bi obratio pažnju.
    To da me dečko prevario s mojom najboljom prijateljicom subjektivno puno točnije opisuje moju situaciju i moje osjećaje. I nema toga tko bi uskratio suosjećanje i razumijevanje za moju patnju kada bi čuo takvu priču, ali ja je ipak nemam kome ispričati. U ovom malom mjestu na ovom malom otoku svi već znaju onu tako precijenjeno objektivnu istinu.


*  *  *


    Protiv sudbine se valjda ne može. Barem meni još nije uspjelo. Moja sudbina je, izgleda, da mi svi ljudi do kojih mi je stalo brzo nađu zamjenu. I to ne čak ni pametniju, zgodniju ili bolju zamjenu. Zadovolje se bilo čime, a ja završim na odlagalištu slomljenih srca.
    Tako je bilo sa svim mojim najboljim prijateljicama, s jedinom ljubavi u mom životu, s mojim bratom i roditeljima.
    Prije Majinog rođenja bili smo sretna obitelj. Imala sam divne roditelje, starijeg brata kojeg sam obožavala i bila sam miljenica svoje obitelji. No kad se ona rodila, uzela mi je sve to. Svi su se okrenuli k njoj, nalazeći tisuće malih posebnih veza s tom ružnom drečavom bebom. Ja sam prestala biti dijelom te jednadžbe. Maja je sada bila seka mezimica, Domagoj i dalje prvo dijete, a ja sam postala posve nevažna i praktički nevidljiva.
    Ima već devet mjeseci da je umrla. Taj dan dobila sam nazad svoju sobu samo za sebe, ali svoga brata i roditelje nisam. Za njih i dalje postoji samo ona. Svaku večer moramo moliti za nju, svaku nedjelju posjećujemo grob. Sve je i dalje podređeno njoj i njenom životu, iako ga više nema niti će se ikada vratiti.
    Te večeri kad je Maja umrla odlučila sam riješiti se himena. Iskrala sam se iz kuće čim sam se uvjerila kako svi misle da spavam i da sam za taj dan obavila sva potrebna žalovanja. Još nisam bila ni zaljubljena u Gojka, ali bio je najbliže dečku što mi je bilo na raspolaganju. A dečko mi je trebao hitno i bez odgađanja, jer jedino o čemu sam u tom trenutku mogla misliti bilo je da ne smijem umrijeti nevina. Kad ti se mlađa sestra hladi u mrtvačnici to je prilično dobar podsjetnik na kratkoću tvog vlastitog života.
    Stoga sam zaboravila na sram, moral, ljubav i čekanje da dečko učini prvi korak. Zatražila sam od Gojka da mi pokaže onu stvar, što je on, nakon kraćeg razmišljanja i primjetne neugode, ipak učinio bez riječi. Zatim sam sjela na njega i obavila to. On je bio oduševljen i htio je odmah to ponoviti, ali ja sam tim činom samo postala svjesna da u sebi nosim golemu prazninu koju sam pokušala ispuniti, ali umjesto toga seks ju je samo produbio...
    Nakon toga slijedili su izlasci, alkohol, droga... Roditelji su se počeli međusobno svađati pa nisu stizali zabati nos u moj život, a Domagoj je bio u Zagrebu na studiju. Imala sam slobodu i radila sam što sam htjela, ali ništa nije pomagalo na duži rok i praznina se nastavljala povećavati.
    Naposljetku sam otkrila ljubav i život je postao vrijedan življenja, seks je postao vođenje ljubavi, a moj izolirani otok mediteranski komadić raja.
    Ubrzo potom sve sam izgubila...


* * *


    Domagoj je došao kući za uskrsne praznike, što je značilo da sam se morala vratiti u svoju sobu. Ubrzo nakon što se on preselio u Zagreb ja sam se prebacila u njegovu sobu, Maja je još bila živa i nisam htjela spavati u istoj sobi s njom. Tako sam Domagojevim odlaskom dobila toliko željenu privatnost, a iako Maje sada više nije bilo, sve je u našoj sobi još uvijek podsjećalo na nju. Nitko se nije potrudio riješiti se njezinih stvari, znala sam da ću to sama morati napraviti, a kako nisam imala ni volje ni energije prolaziti njenim smećem, jednostavno sam ostala u Domagojevoj sobi odgađajući taj posao.
    Nisam nikako željela provesti još jedne praznike među njezinim stvarima, a i htjela sam sobu iz koje me više nitko neće izbaciti kad god se sjeti doći doma, pa sam oko Uskrsa napokon počela s velikim proljetnim čišćenjem. Majin krevet uskoro je bio pun kutija s odjećom, igračkama, slikovnicama, knjigama i ostalim glupostima koje je skupila u svom kratkom životu.
    Uz bezvrijedne sitnice koje sam i očekivala da ću tu naći, našlo se i nešto vrijedno što sam poželjela zadržati: digitalna kamera, za koju nisam imala pojma da ju je moja sestra imala. Do nje je bila i kutija od cipela puna malih CD-a s čudnim nazivima ispisanim plavim flomasterom: Ponko, Rudi, Lela, Kimi...
    Slegnula sam ramenima iako to nije imao tko vidjeti. Ta imena, ili što su već bila, nisu mi ništa značila. Uzela sam jedan CD i ubacila ga u DVD player. To je jedna od malobrojnih stvari koja mi je falila iz ove sobe, iako je u Domagojevoj bio kompjutor. Na DVD playeru su filmovi jednostavno puno bolje izgledali.
    Pritisnula sam play i na ekranu se pojavila moja sestra s nekom glupom plišanom životinjom u ruci. Pogladila je igračku, a zatim se okrenula prema kameri, nasmiješila se i počela pričati.

    Dragi slušatelji... Naš današnji gost je Bero, mali bijeli zeko koji će s nama podijeliti svoju tešku životnu priču. Bero se rodio jednog lijepog dana u tvornici punoj malih bijelih zečeva koji su svi bili isti kao on. Ali on je želio biti poseban, želio je da ga netko posebno voli, baš njega. Poslali su ga u neki dućan i stavili ga na policu s nekoliko njegovih blizanaca, ali i s raznim drugim plišanim životinjama. Nadao se da će ga netko kupiti i pokloniti djetetu koje će ga jako voljeti. Ali dani su prolazili, ljudi su ga razgledavali, a da bi na kraju kupili njegovog blizanca ili susjeda. Bero je bio jako tužan i bojao se da ga ne vrate u tvornicu, jer tamo nije bilo lijepo živjeti.
    Onda je jednog dana u dućan došla teta Agneza i kupila je baš njega. Htjela ga je pokloniti svom malom nećaku. Bero je bio jako sretan i uzbuđen, ali nećak tete Agneze ga nije volio. Rekao je da ne želi plišane igračke, da je to samo za curice, a on je dečko i želi Gormite ili pištolj s mecima.
    Teta Agneza je jako dobra, pa mu je kupila neku drugu igračku, a Beru je dovela meni. Bero je sada sretan jer ima mene da ga volim i brinem se za njega, a ima i puno plišanih prijatelja koji misle da je najljepši bijeli zeko iz cijele tvornice!

    Bijesno sam ugasila video. Što je ta mala znala o tome kako je biti nevoljen i napušten? Otkad se rodila svi su u ovoj kući plesali oko nje. Osim mene. Mene su prestali primjećivati, i što sam ja mogla učiniti u vezi toga? Pronaći drugu obitelj? Drugog brata? Kako ona može pričati o usamljenosti kad se sve vrtilo oko nje, pogotovo nakon što se razboljela! Svima bi nam bilo bolje da se nikad nije ni rodila! Moji roditelji se ne bi svađali i cmizdrili po cijele dane, Domagoj ne bi postao šutljiv i zamišljen, a ja ne bih morala čistiti ovu sobu od prokletih plišanih igračaka!
    Maja je bila luda za plišanim igračkama, a ljudi su ih joj velikodušno poklanjali. Bilo je to praktično rješenje za neugodne posjete umirućoj djevojčici, nešto čime su mogli obaviti svoju kršćansku dužnost hinjenom brigom i podrškom, ali bi ubrzo nakon toga bježali iz naše kuće pokušavajući zaboraviti što su vidjeli i zabranjujući svojoj djeci da se druže s njom. Barem je mama tako tvrdila. Nije se mogla pomiriti s time da Maja više nikada neće ići u školu, da nema prijatelje svoje dobi i da su joj dani odbrojani. Pa joj je i ona kupovala gomilu plišanih igračaka kako bi utješila nju, ili možda sebe.
    Meni jedva da je i poklone za rođendan kupovala. I to nikad ni približno ne bi bilo nešto što bi mi se moglo svidjeti.


* * *


    Ostale CD-e nisam htjela ni pogledati. Ostavila sam cijelu kutiju u ormaru onakvu kakvom sam je i našla, više ni kameru nisam željela prisvojiti. Što bih to ja mogla snimiti vrijedno gledanja? Petru i Gojka kako plaze jedno po drugom na svakom malom odmoru? Cijelu gimnaziju koja mi se smije iza leđa ili me sažalijeva?
    Kutije su i dalje stajale na njenom krevetu, većina njih puna plišanih životinja. Čemu da ih se i rješavam? Sjećanje na moju sestru se nije moglo izbrisati, makar ja polila benzinom i zapalila čitavo njezino bezvrijedno blago.
    Uskrs je došao i prošao, Domagoj je došao iz Zagreba i vratio se u Zagreb, dani su postajali sve duži i topliji, a zapravo se i dalje ništa nije mijenjalo. Ako išta, samo sam tonula sve dublje, već razmišljajući i o samoubojstvu, ja, koja sam malo stvari toliko prezirala kao oduzimanje vlastitog života zbog kretena koji ti ne uzvraća ljubav. Ali ne znaš kako je to dok se ne nađeš u takvoj situaciji. Vrijeme ne samo da nije liječilo moje rane, nego ih je još i produbljivalo.
    Došao je svibanj, a s njim i Majin rođendan. Točnije, prvi datum njezina rođenja otkad nje više nema. Užasavala sam se tog dana, jer se očekivalo da ekstra mnogo pažnje posvetim uspomeni na nju, kao da živjeti u sjeni mrtve sestre sve ostale dane u godini nije bilo dovoljno naporno. Morala sam otići sa starcima na grob i moliti za njezinu dušu, a zatim smo sjeli za blagdanski ukrašen stol s njenom slikom i luksuznom svijećom i jeli njezinu omiljenu tortu od jagoda i šlaga koju joj je mama uvijek radila za rođendan, sada u čast njenog desetog rođendana koji nije uspjela dočekati.
    Nikad nisam voljela tu tortu, a ovaj put ni roditeljima nije išla u tek. Odsutno su prevrtali male vilice u rukama i šutjeli, što je, začudo, bilo neugodnije od njihovih svakodnevnih svađa. Jedva sam čekala dopuštenje da odem u sobu i nastavim sa svojim vegetiranjem i beskonačnim iščekivanjem novog dana iako je to bilo besmisleno, jer sam dobro znala da se novim danom ništa neće promijeniti.
    Zatvorila sam vrata svoje sobe i prošaptala, grcajući u suzama: „Zašto si se uopće morala roditi? Zašto? Zašto???“
    Odjednom me uhvatio silan bjes i počela sam bacati kutije s njenog kreveta i gaziti po idiotskim plišanim igračkama. Trgala sam im glave i udove, gazila po njima i bacala ih na sve strane. Plakala sam kao nikad, ali bezglasno da me ne čuju roditelji. Nastavila sam šaputati zašto, zašto i na kraju sam upalila DVD player i gledala redom njezine videe, kao da ću u njima naći odgovor.
    Mnoštvo raznobojnih igračaka prošlo je ekranom, svaka sa svojim imenom i životnom pričom, svaka joj je bila posebna i nezamjenjiva i svaka je imala drugačiju sudbinu. Plavi slon Leon bio je dar od njezinog bivšeg razreda i on joj je kratio duge dane pričajući joj što sada rade njezine prijateljice i prijatelji koje dugo nije vidjela. Ovčica Bea bila je dar od bake koja ju je čuvala iz vlastitog djetinjstva, još od kada su takve igračke bile luksuz, i nikome od nas nije dala da se igramo s njom. Za takav dar stvarno je trebalo doći do smrtne postelje!
    Patrik je bio nekakav štakor s krilima kojeg je tata donio iz Italije. Kiki, Miki i Siki bila su tri jednaka i nerazdvojna medvjedića što joj ih je poklonio doktor jer je bila hrabra curica, i kad ju je bilo strah samo im je trebala stisnuti trbuščiće i oni bi ju tješili svojim pjesmicama. Zmija Hilda bila je poklon od mame, a hranila se lopticama za golf jer joj je Maja zabranila da jede plišane žabice i kornjačice.  
    Gledajući sve to počela sam osjećati krivnju. Maja je bila tako mlada i nemoćna, prikovana za krevet, ali je nalazila snage za snimati sve to. U nedostatku prijateljica s kojima bi ispunjavala leksikone i ogovarala dečke, uspjela je naći utjehu u neživim krpama punjenim spužvom...
    A ja, što sam ja radila? Mjesecima sam provodila dane u krevetu plačući zbog dečka koji nije zaslužio ni da deset minuta svoga vremena posvetim razmišljanju o njemu. Skupila sam toliko jedinica i neopravdanih izostanaka iz škole, da više nema nikakve nade da ću uspjeti upisati bilo koji fakultet u Rijeci, a kamoli u Zagrebu, i da ću se ikada maknuti s ovog otoka. Jedini razlog što me još nisu izbacili iz škole je njihovo sažaljenje zbog smrti moje sestre. Sestre koja je zadnji dah svog života ulila ovim plišanim životinjama nad kojima sam ja u bijesu izvršila genocid.
    Bližilo se već i jutro, ali nije mi ni palo na pamet pokušati spavati. Pokrenula sam još jedan CD i opet se pojavila Maja, uvijek blijeda, ali nasmijana, ovaj put s plišanom žirafom.

    Dragi prijatelji, ovo je Maja, dobila sam je za rođendan od najboljeg brata na svijetu.

    „Koji je nekada bio moj brat,“ pomislila sam ogorčeno, preplavljenja ljubomorom.

    Ima isto ime kao i ja jer se rodila u maju, kao i ja. A maj je drugi naziv za mjesec svibanj. To je lijep mjesec za slaviti rođendan jer je toplo i lijepo vrijeme i jer u svibnju rastu jagode, koje ja i moja žirafa Maja najviše volimo jesti.

    Maja, rođena u maju. To je bila Domagojeva ideja, on joj je dao ime. Koliko god obožavam svog brata, ipak mi je drago da meni nije davao ime. Septembarka bi jednostavno prestrašno zvučalo.
    Maja je tužna što ima malu mrlju na vratu, ali ja sam joj rekla da ju to čini posebnom, jer je ta mrlja, za koju je kriv moj tata i njegov fonde, uspomena na naš prvi zajednički rođendan, kad smo se upoznale i sprijatelje.

    „Vaš prvi i jedini zajednički rođendan,“ pomislila sam ironično. Sjetila sam se toga dana. Tata joj je poklonio mali fondue set za čokoladu i gomilu bijele čokolade. Maja ga je zvala fonde jer nije uspjela zapamtiti točan naziv.
    Tatina ideja je bila da rastopimo bijelu čokoladu i u nju umačemo svježe jagode. Pričao je kako je to negdje probao i da mu se jako svidjelo, a bio je siguran da će se i nama svidjeti. Ali umjesto da se rastopi kako je tata zamislio, čokolada se pretvorila u neku ružnu kašu i skoro je zagorila. Maja i ja smo se valjale od smijeha gledajući tu prčkotinu i tatinu snuždenu facu. Mama je izvadila iz frižidera šlag koji joj je ostao kao višak od pripremanja torte pa smo umjesto u fondue umakali jagode u taj šlag, i dalje se smijući i šaleći na tatin račun. Mrlja na Majinoj žirafi potječe od tog šlaga i, kao što je Maja sa snimke rekla, podsjeća na jedan jako lijepi i zabavan dan.
    Zatvorila sam oči i nasmiješila se sjećajući se kako smo nas dvije uživale tog dana. Domagoj nas je zbunjeno gledao ne shvaćajući što je tu tako smiješno, a ni roditelji nisu nikad shvaćali naš smisao za humor. Otkad je Maja umrla nisam se pošteno nasmijala, a nisam ni imala ikog drugog s kim bih to dijelila.
    Tako sam i zaspala, uz plišane leševe i Majin glas koji je i dalje dolazio s videa, i spavala sve dok se roditelji nisu vratili s posla, bez noćnih mora i bez redovitih buđenja, po prvi put u ne znam koliko mjeseci...


* * *


    Probudila me svađa roditelja koju su, po svemu sudeći, započeli našavši se već negdje na putu do kuće. Pogledala sam oko sebe i vidjela sobu drugim očima. Bila je puna topline sunca koje je sjalo s prozora i topline doma koju već dugo nisam osjetila. Kao da su se boje vratile. Kao da se Maja vratila.
    I bila je sva u neredu. Stoga sam ustala, uzela kutije i ponovno počela skupljati plišane životinje, iz nekog razloga osjećajući da ću ovaj put imati dovoljno energije da napravim taj posao do kraja. Sortirala sam ih na one čitave, uništene i one koje bi se možda mogle popraviti. Potajno sam im se u sebi ispričavala i obećavala da ću se odsada brinuti za njih i da im više nikada neću nauditi.
    Jedna od njih mi je posebno privukla pažnju izgledajući nekako poznato. Bila je to velika narančasta plišana mrkva, sa zelenom kosom i očima, te širokim osmjehom. Tanke noge imale su svaka po tri debela prsta, ali na isto tako tankim rukama nije imala nijednog. Kratko vrijeme sam ju proučavala dok mi se nije učinilo da joj se sjećam i imena. Počela sam kopati po nepregledanim CD-ima dok nisam našla jedan na kojem je pisalo Mlkvica. Ubacila sam ga u DVD, pokušavajući zaustaviti drhtanje ruku koje me iznenada uhvatilo. Na ekranu se pojavila Maja držeći u rukama istu igračku koju sam i ja sama držala s ove strane ekrana.

    Cijenjeni slušatelji, danas imam jednog posebnog gosta. Sa mnom u studiju je Mlkvica, moja prva plišana igračka, još iz vremena kada nisam znala reći r. Dobila sam je od svoje sestre Dijane, najbolje sestre na svijetu!

    Ukočila sam se na tu izjavu. Osjetila sam da ostajem bez zraka, poželjela sam razbiti ekran i pobjeći iz ove sobe, te trčati i trčati dok ne ostanem bez zadnjeg atoma snage. Samo što dalje, samo da ne čujem ostatak ove emisije, da se ne moram suočiti s duboko zakopanim osjećajima koji naglo izranjaju i koji me plaše, užasno plaše.
    Ali nisam se bila u stanju ni pomaknuti.

    Da nema moje seke, ne bih nikad saznala koliko sam bolesna i koliko dugo ću još živjeti. Svi se samo smiješe i govore mi da ću biti dobro i da ne smijem imati crne misli. Ali oči su im uvijek tužne i znam da plaču kad izađu iz moje sobe. Dijana je jedina osoba koja me ne sažalijeva i koja mi sve otvoreno kaže i uvijek iskreno odgovori na moja pitanja. Ona je jako pametna i puno uči da bi kad  završi školu mogla otići  studirati u Rijeku, i zato mi sve zna dobro objasniti. Zbog nje znam da ću umrijeti i znam da to nije ništa strašno. Nekada se jako bojim, ali onda se sjetim kako je moja seka jaka i uzmem Mlkvicu koja mi pomaže da i ja budem jaka.

    Iako je Maja nastavljala pričati, ja više nisam bila u stanju slušati. Zagrlila sam plišanu mrkvu i počela se ljuljati s njom u čučnju, zatvorenih očiju. Osjećala sam da je Maja opet tu. Cijela je soba bila puna nje. Cijeli svijet je bio pun nje.
    Prvi put u životu shvatila sam koliko jako volim svoju sestru. I da je ona toga itekako bila svjesna. Ispod sve te mržnje i prezira krila se silna ljubav i silna tuga zbog smrti sestre za kojom si nikad nisam dopustila plakati. Bilo je to previše za mene, osjetila sam ranjivost na koju nisam bila navikla, a jedino za što sam se mogla uhvatiti bila je ta mrkva koju sam čvrsto stiskala uz grudi.
    „Mlkvice moja,“ počela sam šaptati. „Sekice moja, tako mi fališ, svima nam užasno fališ...“
    Šaptala sam dok me suze nisu zagušile i dok nisam počela žestoko jecati. Ovaj put nisam pazila na to da budem tiha. Ovaj put ništa više nije bilo važno, osim da sam izgubila jedinu sestru koja se više nikada neće vratiti.
    Nisam primijetila da je mama ušla u sobu dok me nije bez riječi zagrlila i počela plakati sa mnom. Ubrzo nam se i tata pridružio, obje nas zagrlio i dugo smo svi zajedno plakali i grlili se bez potrebe da išta pitamo ili objašnjavamo.
    Pokazala sam im Majine snimke. Gledali smo ih smijući se i plačući u isto vrijeme. A ona je cijelo vrijeme bila s nama, vraćajući nas jedne drugima kako je to samo ona znala, ispunjavajući prazninu koja nas je uništavala zadnjih godinu dana. Moj mali anđeo na nebu...
 

 

 

Nubilus Logo