Vaš savršeni lijek - 2

Treće poglavlje
Zašto nitko ništa ne zna o najviše istraživanoj prirodnoj tvari u medicini.

Jedno od pitanja o urino-terapiji koje mi najviše postavljaju je: "Ako je tako čudesna i ima toliko znanstvenih dokaza koje ju podržavaju, zašto moji liječnici i javnost ništa ne znaju o tome i zašto se šire ne koristi?"
Povijesno je medicinska upotreba urina širom svijeta bila sasvim dobro poznata. Ima mnogo izvještaja starih po nekoliko tisuća godina (vidite peto poglavlje) koji veličaju kvalitete urina i kao dijagnostičkog oruđa i kao medicinskog tretmana za široki raspon bolesti, rana i kožnih poremećaja.
I pored toga, danas, čak i nakon gotovo stotinu godina dosljednih i autoritativnih suvremenih medicinskih istraživanja koja pokazuju da su urin i urea jedni od najjednostavnijih, najjeftinijih, najučinkovitijih medicinskih tvari koje postoje, nas većina, uključujući naše liječnike i dalje pogrešno vjerujemo da urin nije ništa više od tjelesnog otpada ili medicinskog dijagnostičkog sredstva.
Otprilike sve što potrošači danas znaju o urinu u medicini je da kad odete u liječničku ordinaciju predate uzorak medicinskoj sestri na testiranje svega za što ga koriste kao test. Otprilike isto važi i za liječnike.
Pa kako smo onda i mi i liječnici za koje pretpostavljamo da znaju te stvari, propustili tisuće godina povijesnih referenci i gotovo čitavo stoljeće pouzdanih suvremenih otkrića o medicinskoj upotrebi urina?
Da bismo stvarno razumjeli zašto je široka medicinska upotreba urina danas uglavnom nepoznata i nije objavljivana, moramo pobliže pogledati zaleđe i povijest suvremene medicine.
Prije nastupa suvremenih lijekova bilo je malo vještačkih lijekova, a još manje liječnika koji bi ih davali, a za većinu ljudi i malo novca kojim bi platili liječnike čak i kad bi ovi bili dostupni. Stoga su ljudi svoje boleštine uglavnom tretirali molitvama i zdravo razumskim pristupima kao što je cjelovita ishrana, odmor i svim tvarima iz prirode za koje se tradicionalno znalo da imaju medicinska svojstva - tvari kao što su jednostavne ljekovite trave, biljke, minerali, urin itd.
Takav prirodni pristup liječenju je davao prepoznatljive koristi te su čak i dobro poznati i u povijesti uvažavani liječnici kao što su Hipokrat, smatrali da u liječenju treba poduprijeti i naglašavati vlastite prirodne obrane tijela i da se prije nego se krene s jačim zahvatima prvo trebaju koristiti blagi, prirodni medicinski pristupi.
Ali kroz cijelu poznatu povijest čovjeka i medicine, uvijek je postojala neka vrsta nadmetanja između onih koji su osjećali da je priroda najbolji iscjelitelj i drugih koji su bili uvjereni da čovjek intelektualno može smisliti tehnike liječenja koje će posramiti i samu Majku prirodu.
Jedan od najjačih argumenata na strani onih koji su zagovarali znanost ponad prirode su bile različite povijesne pošasti zaraznih bolesti kao što su ospice, tifus, dizenterija i zastrašujuća "crna kuga" koje su povremeno udarale i u kratkom vremenu izbrisale milijune ljudi. Činilo se da su tradicionalni medicinski pristupi od slabe koristi protiv takvih pošasti, te su posebno zapadnjaci počeli kroz znanost tražiti načine za prevladavanje tih bolesti.
Tijekom kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, znanost je uspjela otkriti sintetičke lijekove poput penicilina za koji se činilo da može spriječiti te opake pošasti i druge opasne boleštine i tako je počelo doba suvremenih sintetičkih lijekova. Do početka druge polovine dvadesetog stoljeća, ljudski znanstveni napredci u medicini su proizveli široki raspon razrađenih lijekova i tehnologiju pored kojih se činilo da su tradicionalni pristupi zdravlju zastarjeli.
Činilo se da su čovječanstvo i tehnologija konačno izvojevali bitku protiv prirode. U nekom smislu se čak činilo da je čovječanstvo čak nadišlo svoju ovisnost o Bogu; kao što je komentirao Robert Koch koji je prvi otkrio mikrobe, "U devetnaestom stoljeću, čovjek je izgubio strah od Boga i stekao strah od mikroba." To je možda i točno, jer za razliku od naših pradjedova i drugih predaka unazad sve do početka vremena, danas većina suvremenih društava mnogo više ovisi o lijekovima i medicinskoj znanosti nego o Bogu ili lijekovima koje je za liječenje bolesti ili ispravljanja zdravstvenih poremećaja dala priroda. To je u velikoj mjeri zbog toga jer nas je današnja medicinska zajednica duboko uvjerila da su medicinska znanost, lijekovi i kirurgija sve što čovječanstvu treba da bi bilo zdravo, sretno i bez bolesti.
Dok znanstvenici eksperimentiraju sa stvarima kao što su kriogenika (zamrzavanje tijela na način da ga budući znanstvenici mogu "oživjeti"), i kirurško presađivanje organa koji daju dojam kao da mogu bez konca produžiti naš život, medicinska znanost, a ne Bog i molitva, se sada nudi kao naša nada za povećanu dugovječnost i neku vrstu besmrtnosti. Kad se pojavi neplodnost, sada se možemo okrenuti, ne prirodi, ili duhovnosti, ili možda psihološkom razumijevanju koji nam, čini se, često ne uspijevaju dati ono što želimo, već mehaničkom manipuliranju medicinske znanosti koja nam omogućava da jednostavno zaobiđemo frustrirajuće i "nepravedne" prirodne zapreke.
S obzirom na sve prividne napretke i prednosti medicinske znanosti dvadesetog stoljeća, jednostavniji, tradicionalni i prirodniji pristupi liječenju poput urino-terapije izgledali su nam neučinkoviti i beskorisni i bili smo u pravu da smo ih odbacili dajući prednost "objektivnoj" znanstvenoj medicini - barem smo tako mislili.
U svojoj knjizi The Betrayal of Health (Izdaja zdravlja), objavljenoj 1991. dr. Joseph Beasely, dr. med., liječnik i bivši voditelje univerziteta Harvard i dekan Škole javnog zdravlja na univerzitetu Tulane, jednostavno i rječito iznosi priču o razvoju suvremene medicine i njenim nesretnim i nepredviđenim posljedicama:

"Od najranijih dana medicinske znanosti postojala su dva odvojena ali komplementarna pristupa zdravlju -  put psiho-fizičke dobrobiti (naturalistička škola) i liječenje bolesti (alopatska škola).
Hipokrat je u svojoj praksi i medicinskim učenjima kombinirao oba pristupa - naglašavajući da liječnik mora biti vješti u Prirodi i razumjeti pacijenta s obzirom na njegovu ishranu, piće i zanimanje kao i utjecaj koji svaki od tih faktora ima na ostale.
Smatralo se da je zdravlje ravnoteža između uma i tijela i vanjskog svijeta, a bolest poremećaj te prirodne harmonije.
Tretman je uključivao stvaranje uvjeta u kojima tijelo može održavati svoje unutarnje mehanizme iscjeljivanja i njima se izliječiti. Kad bi se bolest pojavila, interveniralo bi se na specifičan način, ali su se više zagovarale prirodne metode izlječenja, poput promjena u prehrani, nego lijekovi."

Ali, kao što dr. Beasley ističe, taj uravnoteženi, prirodni pristup medicini nije preživio lavinu entuzijazma dvadesetog stoljeća pokrenutu složenim sintetičkim lijekovima i kirurgijom koji su nas naizgled oslobodili od pošasti epidemija zaraznih bolesti i drugih ozbiljnih boleština:

"Suvremeni pristup bolestima i zdravlju razvijao se kroz stoljeća borbi protiv mnogobrojnih bolesti. Tijekom većine tih godina, medicina i nije bila naročito djelotvorna. Dok su medicinari uzalud pokušavali pronaći lijek, kuge i zaraze su odnosile cijele populacije.
Ta stoljeća neuspjeha učinila su relativno nedavno stoljeće medicinskih uspjeha još impresivnijim."

Kao što iznosi dr. Beasley, i medicinska zajednica i javnost su postali toliko uvjereni da znanost može pronaći specifični lijek za svaku bolest da su radi postizanja i održavanja dobrog zdravlja, svi počeli potpuno zanemarivati važnost faktora kao što su prirodna medicina, ishrana, okoliš i mentalno zdravlje:

"Otkrivanje i ubijanje bacila odgovornih za bolest navelo je liječnike (i njihove pacijente) da polažu nade u znanstveni [medicinski] model koji je tako čudesno spasio čovječanstvo od njegovih drevnih neprijatelja.
Ali u procesu razvijanja suvremenih medicinskih postupaka, medicina je odbacila (ili zaboravila) neke od svojih najdrevnijih i dragocjenih tradicija.
Složena interakcija ishrane, bila je zanemarena gotovo čim je i otkrivena. Još manje je bilo zanimanja za zdravstveni utjecaj složenih okolišnih faktora ili uhodanog ponašanja."

Prividno ogromna iscjeljujuća moć novih sintetičkih lijekova kao da je potisnula u zastaru zdravo razumske, prirodne pristupe zdravlju. Sada, kad imamo čudesne antibiotike koji naizgled mogu izliječiti sve, moćne lijekove za uklanjanje boli i nove, fantastične kirurške tehnike, kome trebaju zastarjeli i grubi medicinski pristupi poput urino-terapije ili ishrana ili homeopatija ili ljekovito bilje?
S napredovanjem dvadesetog stoljeća, ljudi se više nisu liječili kod kuće, drevnim prirodnim lijekovima. Ako se razbolite, umjesto da se liječite s više odmora, kvalitetnijom hranom i jednostavnim, tradicionalnim, prirodnim lijekom, otišli bi liječniku ili u ljekarnu kupiti bilo koji čudesni lijek koje je u tom trenutku popularan, ili bi išli na operaciju.
U našem stoljeću, proizvođači lijekova i znanstvenici koje bi unajmili, oduzeli su od liječnika i javnosti posao pripravljanja i iskušavanja lijekova i povukli se u svoje laboratorije.
U znanstvenoj osami, udaljeni od svijeta odnosa između liječnika i pacijenta, istraživači su eksperimentirali s kemijskim spojevima i izolirali medicinski aktivne sastojke u prirodnim tvarima kao na primjer nekad dobro poznatom ljekovitom bilju i urinu i onda bi iz tih elemenata sastavljali lijekove.

Što se tiče urino-terapije, urin se u brojnim kliničkim testovima, kroz cijelo stoljeće, koristio u prirodnom obliku ili kao jednostavna urea. Međutim ta istraživanja se uglavnom nikad nisu objavljivala jer se u medicinskoj praksi prestalo s upotrebom prirodnih lijekova i naglasak se stavio na patentirane lijekove i kirurgiju.
Uz suvremenu medicinu, ljudi više nisu osjećali nužnim ili važnim znati kako im tijelo radi ili kako da se kod kuće liječe jednostavnim metodama. Većina potrošača je smatrala da je poznavanje tijela i kako ga izliječiti najbolje ostaviti u rukama znanstvenika i obučenih liječnika i kirurga koji mnogo više od nas znaju kako upravljati tijelom i kako ga mijenjati i pobijediti bolest.
U takvom scenariju, za javnost, upotreba urina nije bila važna. Nitko nije pričao o tome ili dijelio informacije s obitelji i prijateljima kao što je to bio slučaj u prošlosti. Iako su suvremeni istraživači o urino-terapiji otkrivali zapanjujuće stvari ta otkrića su ostala među zidovima akademskih istraživanja i nisu nikada ili su vrlo rijetko dijeljena s javnošću.
No jesmo li postupili ispravno odbacivanjem tradicionalnog i zdravo-razumskog pristupa liječenju? Trebaju li prirodne metode iscjeljivanja poput urino-terapije imati mjesto u našem životu ili jednostavno trebamo nastaviti potpuno predati naše zdravlje i potrebe brizi liječnika i medicinskih istraživača? Jesu li kemijski lijekovi i operacije stvarno odgovor na sve naše zdravstvene probleme? Kao što je većina nas danas već svjesna - nisu.
Bez obzira koliko nevjerojatnih otkrića je medicina napravila tijekom dvadesetog stoljeća, milijuni ljudi danas su i dalje bolesni ili čak onesposobljeni bolešću. Liječnici ne znaju što učiniti. Znanstvenici nam nastavljaju govoriti da će nas znanost, lijekovi i kirurgija izliječiti, ali to ne čine.
Kao što knjiga The Betrayal of Health ističe, naša suvremena čudesna medicina nije tako čudesna kao što smo mislili:

"Dok su zarazne bolesti postajale sve rjeđe, a kronične bolesti izlazile u prvi plan, u tvrđavi alopatske medicine počele su se pojavljivati napukline. Metode koje su Jennera, Pateura, Kocha, Fleminga i Salka dovele do uspjeha, kao da više nisu djelovale. Daljnji nedostaci i zloupotreba, suvremenih medicinskih tehnika postajala je sve očitija. Nekvalificirani uspjeh prethodnih desetljeća naletio je na promašaje suvremene medicine.
Epidemija kroničnih bolesti u Sjedinjenim Državama, posebno krvožilnih bolesti i raka, je za medicinu i njeno visoko tehnološko oružje krajnje neugodno.
Te degenerativne bolesti su složeni gubici funkcija tjelesnih sistema i zahtijevaju sistematski pristup.
U njihovom slučaju, model po kojem specifični simptom zahtjeva specifičan zdravstveni zahvat, jednostavno ne djeluje. Što je još gore, mnogi zahvati, od prepisivanja lijekova do skupih operacija, kada ih liječnici ili pacijenti prekomjerno ili nespretno primjenjuju uzrokuju više štete nego koristi.
Ironično je da čudesni lijekovi prošlog stoljeća možda nikada i nisu djelovali kao što smo mislili. Medicinski povjesničari kažu da do dramatičnih poboljšanja u stopama bolesti i smrtnosti tijekom posljednjih stotinu godina nije došlo isključivo niti uglavnom zbog liječničkih intervencija.
Velika zdravstvena poboljšanja devetnaestog stoljeća nisu bila rezultat samih medicinskih intervencija već uglavnom poboljšanja u prehrani i životnim uvjetima koja su se pojavila istovremeno ili često prethodila medicinskim zahvatima."
Iako smo vjerovali da su lijekovi i medicinska znanost jedini odgovorni za oslobađanje od ospica i tifusa i drugih strašnih bolesti, to nije bila istina. Istina je da smo u dvadesetom stoljeću imali manje zaraznih bolesti jer smo imali bolje životne uvjete. Po prvi puta u povijesti smo imali široko prisutne suvremene sanitarije, čistu vodu te veću i bolju raspodjelu hrane nego ikada prije. U suvremenom okruženju civiliziranih nacija, zarazne bolesti su nestale jer su u velikoj mjeri bila uklonjena legla bakterija kao što su otvorena kanalizacija, zagađena voda i neishranjena tijela.
Ali medicinska znanost je nezasluženo preuzela najveće zasluge i javne pohvale za ta ogromna poboljšanja zdravlja. Medicinska znanost nas još i danas pokušava uvjeriti da bez obzira što s našim tijelom ode po zlu, uvijek će se naći rješenje u području lijekova i kirurgije.
Istina je da lijekovi i kirurgija mogu biti krajnje djelotvorni u kritičnim i hitnim situacijama, tjelesnim deformacijama ili nesrećama, ali te agresivne terapije se nikad nisu smjele razviti u svakodnevne medicinske pristupe kojima se gotovo smjesta automatski priklanjamo za svaku zamislivu bolest koju pokupimo.
Zapadna kultura je ozbiljno pogriješila kad je odustala od svih prirodnih pristupa zdravlju da bi se priklonila lijekovima i kirurgiji. Prirodne metode liječenja koje nježno potiču i podržavaju imunitet bez opasnih postranih učinaka imaju prednosti koje lijekovi i kirurgija ne mogu ponuditi. Ne radi se o tome da tradicionalne prirodne terapije, poput urino-terapije, u prošla vremena nisu djelovale - povijesno gledano jednostavno nisu uvijek bile primjenjivane u kontekstu dobre prehrane i sanitarija i pravilnog zdravstvenog ponašanja jer to znanje u prošlosti nije bilo dostupno.
Kao što Beasely ističe, krajnje je ironično da iako je suvremena znanost dokazala važnost i utjecaj na zdravlje takvih zdravo-razumskih faktora kao što su ishrana i opuštanje, medicinska zajednica i potrošači su gotovo u potpunosti zanemarili te nalaze.

Primjerice, ako danas tipični potrošač ima problema sa spavanjem najvjerojatnije će se odmah latiti Nytola ili Sominexa ili bilo koje tablete za spavanje koju je vidio da proizvođači lijekova promiču na televiziji. Iako postoje jasni znanstveni dokazi, da ne spominjemo zdrav razum, koji ukazuju da opuštanje i promjene u ishrani mogu pomoći boljem spavanju - tipični potrošač neće niti na trenutak pomisliti da proba s jednostavnim prirodnim rješenjima poput šetnje ili tople kupke ili ispijanja šalice umirujućeg biljnog čaja ili da prestane kasno uvečer jesti picu s feferonima koja mu uznemiruje želudac i izaziva nesanicu.
Ta ista kontradikcija važi i za urino-terapiju. Medicinska znanost je uzastopno dokazivala medicinsku djelotvornost prirodnog urina i uree. Svejedno su medicinska zajednica i proizvođači lijekova potpuno zanemarivali ta istraživanja - osim naravno, ako se iz urina može napraviti patentirani lijek kao što je Pergonal ili Urokinasa.
Žalosno je da upravo dok većina ljudi i aktivnih liječnika zaboravlja upotrebu prirodne urino-terapije, medicinski istraživači otkrivaju nevjerojatne stvari o medicinskoj vrijednosti urina.
Tijekom ovog stoljeća, istraživači su sjedili u svojim laboratorijima i gledali kako jednostavna urea ili kompletni urin, potpuno razaraju viruse bjesnoće ili dječje paralize, tuberkuloze, tifusa, gonoreje, bakterije dizenterije i stanice raka.
Našli su da urin sadržava ogromnu lepezu nevjerojatno vrijednih i medicinski važnih elemenata te su u kliničkim testiranjima injekcijom ili oralno davali urin i ureu tisućama pacijenata.
Gledali su kako spašava život oboljelima od raka, lijeći i ublažava astmu, ekceme, magareći kašalj, migrene, dijabetes, glaukom, reumatski artritis i mnoštvo drugih bolesti. Ali ta otkrića nikad nisu obznanjena javnosti.
Danas liječnici i potrošači imaju na raspolaganju lijekove povezane s urinom, ali pojma nemaju o sveukupnoj golemoj vrijednosti i zdravstvenim koristima od prirodnog urina iz kojeg je napravljen taj lijek. Medicinski istraživači uopće ne vide razloga zašto bi netko od nas trebao za to znati. Po njihovoj procjeni, jedino što mi trebamo znati je da su razvili lijek za neku bolest, a od kuda ili iz čega je on dobiven za potrošače nema neke važnosti.
Zašto onda mnogi ljudi poput mene sada oživljavaju tu praksu i koriste terapiju prirodnim urinom umjesto da uzimaju složene "čudesne" lijekove i kirurgiju? Odgovor je jednostavan - lijekovi i kirurgija se nisu pokazali korisnim, ali terapija urinom jeste.
Terapija urinom danas ponovo privlači pažnju jer s krajem dvadesetog stoljeća, milijuni ljudi postaju svjesni da ključ dobrog zdravlja ne leži u laboratorijima ili operacionoj dvorani.
Mnogi od nas sada shvaćaju da kad smo odbacili naše prirodne pristupe i metode brige za svoje zdravlje, odstranili smo u liječenju ključne elemente koji se ne mogu zamijeniti lijekovima ili kirurgijom. Za razliku od prirodnih lijekova, kemijski lijekovi su krajnje koncentrirane sintetičke tvari. Istina je da te nenormalno visoke koncentracije kao da stvaraju "knock-out" za simptome bolesti, ali od kakve je to koristi ako taj isti lijek zadaje jednaki knock-out vašem zdravlju u cjelini?
Moglo bi nam se činiti da pobjeđujemo u borbi protiv bolesti, ali svi znamo da gubimo rat. Epidemiju AIDS-a i druge suvremene zdravstvene epidemije raka, srčanih bolesti, dijabetesa, sindroma kroničnog umora, alergija, auto-imunih bolesti, čireva, itd. suvremena medicina ne uspijeva izliječiti. Jedan od najvećih razloga za taj neuspjeh je da su te suvremene epidemije, manjkavosti imuniteta koje se ne mogu tretirati terapijama za suzbijanje imuniteta kao što su lijekovi i kirurški zahvati.
U stvari, svaki postojeći lijek ili kirurški zahvat na neki način slabe i podrivaju funkcioniranje našeg imuniteta. Stoga je nemoguće da ti pristupi liječe auto-imune bolesti koje nas sada sakate i ubijaju.
Današnje zdravstvene epidemije su posljedice mnogih faktora u okruženju koji opterećuju i uništavaju prirodne obrambene mehanizme našeg tijela. Stoga nas lijekovi i kirurški zahvati koji dodatno slabe naš imunitet ni na koji način ne liječe niti nam pomažu. Na izgled, privremeno dobivaju bitku protiv simptoma bolesti, ali na kraju gube rat jer potiskuju i uništavaju sam mehanizam koji nas čini i održava zdravim - našu vlastitu prirodnu tjelesnu obranu.
U dvadesetom stoljeću, javnost je odbacila i zaboravila prirodnu terapiju urinom jer smo bili toliko sigurni da su lijekovi i kirurgija odgovori na sve naše zdravstvene probleme. Ali vrijeme je pokazalo da smo u krivu.
Dok smo gledali često strašne i smrtonosne posljedice desetljeća potpunog oslanjanja na sintetičke lijekove i kirurške zahvate koji potiskuju imunitet, zabrinuto smo prevrtali stranice povijesti ne bismo li ponovno pronašli i prisjetili se izgubljenih vještina brige za vlastito zdravlje kroz jednostavno, sigurno i blagotvorno prirodno liječenje.
Terapija urinom je prirodna terapija koja danas nije naširoko poznata, ali u stvari, nije i izgubljena vještina liječenja. Kao što ćete vidjeti u ovoj knjizi, iako se to rijetko objavljivalo, suvremena znanost je kroz cijelo dvadeseto stoljeće održavala urino-terapiju vrlo živom.
Urino-terapiju se u stvari danas čak ne može klasificirati kao tradicionalni narodni lijek jer su je tijekom dvadesetog stoljeća gotovo isključivo koristili medicinski istraživači i znanstvenici, a ne sami potrošači. No to se sada mijenja.
Kao zaključak, filozofija sadašnjeg konvencionalnog medicinskog sustava po kojoj su "kirurgija i lijekovi sve što nam treba" jedan je od glavnih razloga zbog kojeg niti vi niti vaši liječnici nisu čuli za moju terapiju. Ali postoji još jedan veliki razlog zašto tako mnogo ljudi tako malo zna o najjeftinijem, a najmoćnijem i najdjelotvornijem prirodnom lijeku na svijetu - jednostavno rečeno - nema terapije.

Medicina i novac

Mislim da većina nas vjeruje da negdje u tim uzvišenim akademskim dvoranama, blagonakloni liječnici i znanstvenici dan i noć nesebično bdiju nad svojim petrijevim posudama i testnim bočicama, grozničavo tražeći nove medicinske postupke i lijekove koji će ublažiti i iskorijeniti fizičku patnju i bolesti - i da čim pronađu to čudo smjesta će objaviti rezultate svojih ispitivanja svijetu bolesnih i ispaćenih ljudi koji ih grozničavo iščekuju.
Ali koliko god priželjkivali postojanje takvog scenarija, stvarnost je drugačija. Stvarnost je da istraživači nisu ti koji konačno odlučuju koje će medicinske tretmane javnost dobiti kao rezultat njihovih istraživanja.
Arhitekti današnjeg medicinskog sustava nisu medicinski znanstvenici ili liječnici, već prije, proizvođači lijekova. Medicinska istraživanja su skupa i od samog početka ovog vijeka suvremene medicine, istraživači su uglavnom ovisili o farmaceutskim tvrtkama koje će osigurati sredstva. Stoga, mnogo puta o nekim otkrićima čujemo ne ono što žele istraživači, već ono što žele te kompanije.
Veliki farmaceutski iskoraci ranih godina dvadesetog stoljeća dali su nam nova cjepiva, penicilin, antitoksine i "čudotvorne" sulfa lijekove. Sve su to u velikoj mjeri financirale velike farmaceutske kompanije poput Bayera i I. G. Farben. Pa, iako su vlasnici tih kompanija možda i imali nekih altruističnih motiva, pokretačka sila njihovih tvrtki nije bila medicina nego novac.
Jednostavni, jeftini lijekovi poput ljekovitog bilja, homeopatskih pripravaka ili urino-terapija za koje se pokazalo da su jednako djelotvorni, sigurniji i mnogo jeftiniji od sintetičkih lijekova možda jesu bolji za stanovništvo, ali nisu dobri za profit kompanije te ih se stoga nije promicalo niti prodavalo.
U najvećem je interesu industrije lijekova da zanemaruje i obezvređuje tradicionalne lijekove i terapije koji se ne mogu patentirati i na stvaraju velike profite. Jednostavnim ekonomskim rječnikom, svaki posao preživljava i napreduje - prodajući i promičući proizvode koji donose najviše novca. Farmaceutske tvrtke po samoj svojoj prirodi da bi se održale moraju promicati lijekove koji donose profit.
S obzirom na način kako naš medicinski sustav danas djeluje, proizvođači lijekova su osnovni subjekti koji financiraju istraživanja, a zatim testiraju i pripremaju medicinske tretmane za vladino odobrenje. Slično je i u mnogim drugim zemljama u cijelom svijetu.
Za neku kompaniju, provođenje istraživanja novog postupka i proces njegovog odobravanja izuzetno su skupi. Cijena može dosizati i 150 milijuna dolara za jedan postupak. Stoga, da bi kompanija preživjela, mora promicati medicinske pristupe koji će osigurati veliku isplativost.
Nažalost, lijekovi koji proizvođače održavaju jakim i zdravim, čak i ako ih je vlada odobrila, često mogu ljudima naškoditi - ili ih čak ubiti.
Lijekovi poput DES-a i talidomida možda su bili jako profitabilni ali kad su ih potrošači s povjerenjem uzeli, naknadno su stvorili užasne zdravstvene poremećaje i grozne deformacije fetusa. Sintetički metabolički steroidi, u početku slavljeni kao čudotvorna sredstva za izgradnju mišića i u slobodnoj prodaji, sada sakate i ubijaju mnoge svoje korisnike. Aspirin se smatrao konačnim čudesnim sredstvom za obuzdavanje vrućice i bolova dok se nije otkrilo da izaziva Reyes sindrom koji može ubiti djecu, a kod odraslih može izazvati jaka krvarenja u trbušnoj šupljini.
Činjenica je da bez obzira na količinu istraživanja ili zapanjujućih i uspješnih kliničkih proba koje istraživači provedu o nekom sigurnom, jeftinom medicinskom pristupu poput urino-terapije, ako farmaceutske kompanije tu terapiju ne ocijene profitabilnom, jednostavno je neće odabrati i neće je predložiti vladi za odobrenje. To znači da javnost vjerojatno nikad neće čuti za to istraživanje ili dobiti blagodati takve supstance, koliko god ona bila čudesna.

Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) ne provodi sama istraživanja ili testove medicinskih postupaka - prepušta to privatnim kompanijama. Zbog toga, FDA ne zna iz prve ruke koji postupci su djelotvorni i sigurni, a koji nisu; oslanjaju se na kompanije koje su razvile određeni lijek ili postupak da im kažu koje postupke treba ponuditi potrošačima.

Kao što je iznijeto u knjizi The Betrayal of Health:

"Industrija lijekova je biznis. Glavni izvor informacija za reguliranje farmaceutske industrije su same kompanije. "Stražarska institucija" industrije lijekova, Agencija za hranu i lijekove, postavlja standarde za provjeru i zatim ocjenjuje rezultate testova koje joj kompanije podnesu.
Prilikom odlučivanja je li neki lijek "siguran", FDA ne provodi kliničke testove novih lijekova i tek vrlo rijetko provodi testove na toksičnost.
U skladu s time, FDA mora svoje odluke donositi na temelju informacija koje joj daje sama kompanija koja želi staviti lijek na tržište. Ako je dostavljena informacija obmanjujuća, FDA (i javnost) to ne mogu otkriti sve dok se ne pojave značajni problemi...
Usprkos sukobu interesa prisutnog u takvim situacijama, proizvođači lijekova nastavljaju same financirati istraživanja o mogućim tretmanima za najčešće bolesti...
Stoga nije iznenađujuće da se istraživanja fokusiraju na pronalaženje novih kemijskih metoda za bavljenje nekom bolešću - ili barem njezinim simptomima. Zar onda možemo očekivati da A. H. Robbins ili Smith Kline ili Ciba-Geigy financiraju istraživanje o terapijama (kao što je pravilna prehrana) koje se ne mogu patentirati i neće značajno povećati njihov udio u tržištu?"

Rezultati te nesretne mješavine medicine i novca, odražavaju se kao nedostatno pridavanje pažnje istraživačkim nalazima o terapijama urinom i ureom. Na primjer, pokazalo se da je urea mnogo sigurniji, jednostavniji, jeftiniji i djelotvorniji diuretik od diuretskog lijeka, Diamox (vidite Urea - nova upotreba stare supstance, u sljedećem poglavlju). Svejedno se u priručniku za liječnike, Diamox spominje u kategoriji diuretika, a urea ne. Za razliku od jednostavne uree, Diamox je patentirani složeni lijek što osigurava da će profit firme od ovog lijeka biti uvećan i zaštićen.
Još jedan primjer da se novac i medicina ne miješaju je stav konvencionalne medicine prema ljekovitom bilju. Postoje brojna istraživanja koja dokazuju djelotvornost, sigurnost i različitu medicinsku primjenu ljekovitog bilja. Svejedno svaki liječnik konvencionalne medicine s kojim govorite će vam reći da su ljekovite biljke smiješno neznanstvene i nedjelotvorne.
Liječnici vam to govore ne zato jer je to istina, nego zato jer je njihova medicinska obuka, promicana farmaceutskom industrijom, potpuno centrirana oko lijekova i kirurških tretmana.
U svojoj knjizi, The Scientific Validation of Herbal Medicine (Znanstvena potvrda ljekovitog bilja), Daniel Mowrey nabraja stotine znanstvenih istraživanja koja ne samo da potvrđuju medicinsku djelotvornost ljekovitog bilja, već u mnogim slučajevima dokazuju da ljekovite biljke ili njihovi ekstrakti mogu biti jednako djelotvorne kao i njihove sintetičke inačice.
Na primjer, biljka Cinchona (Cinchona officinalis) se početno koristila za liječenje malarije i klinički je dokazano da je jednako djelotvorna kao i sintetički lijek kinin, a ova biljka je sigurna i nije toksična.
No iako su se prije razvoja sintetičkog kinina u SAD uvozile milijune kilograma Cinchone u medicinske svrhe, danas proizvođači lijekova nikada ne bi preporučile ili oglašavale Cinchonu. Zašto? Jer se sintetički lijek, za razliku od ljekovite biljke ili drugih jednostavnih lijekova, može patentirati i prodavati uz mnogo veću zaradu.
Nažalost, ako proizvođač lijekova ne prezentira prirodnu terapiju kao što je urino-terapija kod FDA u svrhu odobrenja jer za njega ne bila profitabilna, takva terapija neće niti biti odobrena. To znači da niti vi niti vaš liječnik nikad za nju nećete ni čuti niti je koristiti.
Kao što smo vidjeli, FDA je odobrila korištenje uree u više različitih komercijalnih oblika. Ali sama urea je vrlo jeftina i ne može se patentirati pa stoga stvarno važna i često zapanjujuća otkrića u kojima se prilikom istraživanja upotrebljavala jednostavna urea nikada nisu dobila zaslužno priznanje, iako su sami istraživači često naglašavali važnost toga i u više navrata neuspješno pokušavali predstaviti tu informaciju medicinskoj zajednici.
Potrošači i liječnici su tijekom posljednjih pedeset godina bili temeljito i potpuno indoktrinirani parolom "lijek dnevno odvraća bolest" koju šire proizvođači lijekova te su zanemarili jednostavnije, sigurnije metode poput terapija prirodnim urinom ili ureom. Ali kako znamo jesu li naši liječnici u pravu i govore li nam proizvođači lijekova istinu kada kažu da su lijekovi koje uzimamo sigurni i djelotvorni te da će izliječiti zdravstvene probleme zbog kojih ih uzimamo?

Koliko su kemijski lijekovi sigurni i djelotvorni?

Mnogi ljudi se plaše pokušati s urino-terapijom jer ju liječnici konvencionalne medicine ne savjetuju. Naši liječnici, ako ih pitate, reći će vam da nikad nisu čuli zato, ili ako jesu, ne preporučuju jer nikad nije dokazana kao sigurna ili djelotvorna dok su lijekovi koje prepisuju znanstveno dokazani i sigurni i djelotvorni i FDA ih je odobrila. Isto to nam o svojim lijekovima govore proizvođači i istraživači.
Baš poput mnogih neinformiranih potrošača zdravstvenih usluga kakvi jesmo, mi im vjerujemo. Ali jednostavnim riječima, ta informacija je velika, debela laž.
Tvrdnja da su medicinske terapije poput urino-terapije ili ljekovitih trava, opasne, nedokazane ili "nadriliječništvo", te da su jedino lijekovi i terapije koje je odobrila FDA sigurni i djelotvorni je prosta neistina.
Kao što ćete vidjeti nakon što pročitate istraživanja u sljedećem poglavlju, ne samo da je urino-terapija obilno znanstveno dokazana i opravdana, već za razliku od lijekove i kirurških zahvata, u gotovo stotinu godina njezinog znanstvenog istraživanja i upotrebe niti jedan pacijent nije imao neželjene popratne efekte niti je umro tijekom medicinske upotrebe urina ili uree.
S druge strane, među lijekovima koji su svakom dostupni u bilo kojem trenutku u ljekarnama ili na policama trgovina s namirnicama, tek je za trećinu njih bilo dokazano da su sigurni ili djelotvorni, a za sve je dokazano da imaju potencijalno opasne popratne učinke, a predoziranje može imati i smrtne posljedice.
Nemojte samo meni vjerovati na riječ. Poslušajte što na tu temu kaže velika skupina medicinskih znanstvenika i liječnika u knjizi koju su napisali 1983. pod nazivom Over The Counter Pills That Don't Work (Pilule bez recepta koje ne djeluju). Ta knjiga stvarno otvara oči i nakon nje ćete shvatiti da ako je neka tvar odobrena od FDA i dostupna bez recepta u dućanima, ili je liječnici preporučuju, to ne znači da je i nužno dokazana kao sigurna i djelotvorna:

"... Svaki dan, na televiziji, na radiju, u novinama, časopisima, proizvođači lijekova troše milijune vaših dolara da bi vam govorili o čudima njihovog posebnog i "jedinstvenog" lijeka koji možete dobiti bez recepta..."

Ali za manje od trećine tih lijekova bez recepta se pokazalo da su sigurni i da stvarno čine to za što su namijenjeni.

Drugim riječima, mnogi lijekovi bez recepta koje kupujete sadrže jedan ili više sastojaka koji ne zadovoljavaju Federalni zakonski standard za lijekove što se tiče sigurnosti ili djelotvornosti ili oboje.
Od deset milijardi dolara koje Amerikanci svake godine potroše na lijekove bez recepta, barem tri ili četiri milijarde su bačene na bezobrazno preskupe proizvode ili na proizvode sa sastojcima koji nemaju dokaza za svoju sigurnost ili djelotvornost.
Budući da su svi sastojci lijekova rizični, dodatni sastojci koji nisu djelotvorni ili nisu dokazani radi svoje djelotvornosti podvrgavaju vas dodatnom riziku bez da vam daju odgovarajuće koristi. Tako, kad kupite proizvode s takvim sastojcima, ne samo da bacate svoj novac već i ugrožavate svoje zdravlje i zdravlje svoje obitelji.
Prije deset godina, Agencija za hranu i lijekove u SAD (FDA) osnovala je savjetodavni odbor za lijekove bez recepta - koji uključuje liječnike, farmaceute i druge tehnički kvalificirane osobe. Oni su pregledali sastojke koji se nalaze u otprilike tristo tisuća brendiranih lijekova koji se prodaju bez recepta da bi utvrdili jesu li ti sastojci sigurni ili djelotvorni. Prema riječima direktora FDA za procjenu lijekova bez recepta, dr. Williama Gilbertsona, "za tek trećinu sastojaka koje je odbor provjerio, pokazalo se da su sigurni i djeluju za svrhu za koju su namijenjeni." Pod pritiskom proizvođača lijekova bez recepta FDA nije primijenila nalaze svog odbora."

Stotine lijekova za koje se pokazalo da nisu niti sigurni niti djelotvorni uključuju dobro poznate i široko korištene lijekove poput NyQuil, Alka-Seltzer Bayer, Bufferin, Dristan, Anacin, Eticeskin, Cope, "po preporuci liječnika" Pripravak H i mnoge druge.
Isti liječnici i istraživači koji su napisali tu knjigu o lijekovima bez recepta, također su napisali knjigu za potrošače o opasnostima lijekova na recept pod nazivom, Pills That Don't Work (Pilule koje ne djeluju:

"Odete liječniku jer se ne osjećate dobro. Saslušaju vas (ponekad), pregledaju, testiraju i onda vam liječnik obično napiše jedan ili više recepata. Odete u ljekarnu da vam daju prepisani lijek. Odete kući i počnete uzimati pilule. Sad će sve biti kako treba, zar ne? Neće.
Niti vi, a u nekim slučajevima čak niti vaš liječnik niste svjesni da je jedan od svakih osam recepata odnosi na lijek koji se po vladinim vlastitim standardima ne smatra djelotvornim. Budući da svi lijekovi uključuju rizik, taj manjak djelotvornosti znači da se izlažete opasnostima bez da zauzvrat dobijete neku korist. Drugim riječima, prema kriteriju odvagivanja koristi prema rizicima, ti lijekovi nisu na vašoj strani..."

Danas potrošači zdravstvene skrbi svjedoče i iz prve ruke doživljavaju propadanje medicinskog sustava koji se temelji na profitu i natopljen je pogrešnom pretpostavkom da su lijekovi koje ljudi naprave garantirano sigurni i mogu u potpunosti zamijeniti ljekovitu moć prirode i upotrebu sigurnih prirodnih metoda iscjeljivanja.
Na žalost, potrošači u mnogim slučajevima na teži način saznaju za tu pogrešku u medicinskom razmišljanju. Nedavni novinski članak o novom lijeku za "neizlječivi" virus, hepatitisa B, ilustrira koliko takvo razmišljanje može biti smrtonosno:

Ljudski zamorac kaže da je sretan da je preživio

Associated Press - Paul Melstrom iz Phoenixa upozorio je Nacionalni institut zdravlja da probni lijek koji je uzimao ima ozbiljne nuspojave. Ali nitko na to nije obraćao pažnju.
Sada živi s bolnim živčanim poremećajem, ali se svejedno smatra sretnikom. Petorica ostalih na kojima se testirao lijek su mrtvi.
Službenici u Medicinskom institutu u Bethesdi, primarnoj federalnoj agenciji za medicinska istraživanja, priznaju da se testiranje grozno izjalovilo.
Dr. Jay H. Hoofnagle s tog instituta koji je nadzirao izvorno ispitivanje, opisao ga je kao "Katastrofu".
Federalna agencija za Hranu i lijekove koja je odobrila ispitivanje na ljudima, istražuje što je pošlo po zlu.

Ovo nije izolirani incident. Kao što knjiga The Betrayal of Health ističe, testiranje sigurnosti lijekova koje kompanije provode ima ozbiljnih nedostataka, a to je zbog želje farmaceutske industrije da neprestano na tržište izbacuju nove, čak i dvojbene lijekove:

"Takvi nesigurni lijekovi nalik na ručne bombe su tijekom farmaceutske povijesti napravili značajnu štetu. Najpoznatiji primjer je tragedija izazvana thalidomidom, sredstvom za smirivanje koje je za posljedicu imalo tisuće deformirane djecu u Europi i Velikoj Britaniji.
Svejedno, farmaceutska industrija nastavlja proizvoditi i prodavati lijekove koji su sposobni izazvati sličnu tragediju..."

Posebno su američki potrošači, jer ih po navici uzimaju mnogo, u opasnosti od nuspojava i posljedica zloporabe lijekova:

Časopis Wall Street, Utorak, 11. siječanj, 1994.

"Neki stručnjaci tvrde da su Amerikanci kao društvo, zbog kulture koja više ne ostavlja prostora boli, suviše pod utjecajem lijekova. Kažu da oglasi na televiziji ili u časopisima ostavljaju dojam da za svaki problem postoji pilula...
Svejedno, potrošači se mogu naći u liječničkoj ordinaciji ili zbog komplikacija koje se javljaju zbog produljenog uzimanja samih lijekova bez recepta ili zbog ne prepoznavanja ozbiljnije bolesti koja je u pozadini njihovih tegoba."

Drugi je problem kod našeg oslanjanja na sintetičke lijekove da medicinski znanstvenici, provodeći "završne" dvostruko-slijepe pokuse za koje se pretpostavlja da uklanjaju rizične faktore i pokazuju da će određeni lijek djelovati kod svakoga tko ima poremećaj kojem je taj lijek namijenjen, pokušavaju dokazati da su sintetički lijekovi sigurni i djelotvorni
Ali kad brinemo o sebi važno je zapamtiti da nema ničeg takvog kao što je "uobičajeno" tijelo ili specifični uzrok za svaku bolest.
U stvarnosti, također ne postoji nešto što bismo mogli nazvati potpuno zaključno dvostruko-slijepo ispitivanje lijeka, jer nema niti dvoje ljudi koji bi bili potpuno isti čak i ako se desi da boluju od iste bolesti. S toga, lijek koji djeluje kod jedne osobe možda uopće neće dobro djelovati kod druge čak i ako imaju "identične" poremećaje. Kao rezultat toga, nikakvo dvostruko-slijepo ispitivanje lijeka nikad neće biti potpuno objektivno niti će konačno dokazati na koji način će neki lijek djelovati na svakog tko ga uzme. To je još jedan razlog postojanja nepredviđenih nuspojava i žrtvi lijekova.
Mislimo da možemo slijepo vjerovati FDA i našim liječnicima, jednostavno jer oni tvrde da možemo - ali slijepa vjera može imati smrtne posljedice.
Današnja zdravstvena skrb u SAD je u krizi. Ali to nije zbog nedostatka novca. To je zbog premalog posvećivanja pažnje stvarnim zdravstvenim potrebama našeg tijela, a tu spada potreba da podupremo i ojačamo prirodne tjelesne obrane od bolesti tradicionalnim i zdravo-razumskim metodama kao što su pravilna ishrana, uravnoteženi način života, dovoljno odmora i jednostavni, sigurni, prirodni lijekovi.
Mnogo puta sam pitala liječnike i medicinske stručnjake o urino-terapiji. Čak ako su za nju i čuli (99% nije) redovno bi mi odgovarali da za razliku od lijekova koje oni prepisuju i savjetuju, urino-terapija nije sigurna, to je bapska priča i nikad se nije dokazala kao djelotvorna.
Ali istina je da je urino-terapija dokazana i sigurna i to daleko više od kemijskih lijekova. Kad sagledamo stvarne činjenice o lijekovima i njihovim proizvođačima, postaje zastrašujuće očito da stvaran, dokazani rizik ne dolazi od pravilno korištenih prirodnih iscjeljujućih pristupa poput urino-terapije, već od nepotrebnih, rutinskih kirurških zahvata i opasnih lijekova na recept i bez recepta koji se prodaju jednako slobodno poput hrane, odjeće i sapuna.

Što ne valja kod ekstrakta urina?

Ljudi su uvijek impresionirani nakon što pročitaju istraživanja o urinu, ali često pitaju, ne bi li bilo lakše i jednostavnije uzimati ekstrakt ili lijek. Ali uz zdravstvene probleme i nuspojave koje lijekovi izazivaju, ima i drugih razloga zašto ekstrakti urina i lijekovi ne mogu zamijeniti prirodnu urino-terapiju.
Kad je u pitanju osobno zdravlje postoji bezbroj varijabli ili različitosti u individualnoj tjelesnoj kemiji, stopi apsorpcije, reakcijama, itd., a čak se i unutar istog tijela ti faktori mijenjaju. Stoga u mnogim slučajevima može biti krajnje teško pronaći pravi lijek ili terapiju koja će optimalno djelovati kod svakog pojedinca.
Upravo ta činjenica da je svako tijelo drugačije čini cjeloviti, prirodni urin toliko dragocjenim lijekom.
Znanstvenici su otkrili da urin sadrži tisuće elemenata koji su specifično povezani s gotovo svakom tjelesnom funkcijom kod svakog pojedinog tijela:

"Urin smatramo ogledalom koje odražava aktivnosti unutar pojedinog tijela... urin daje informacije o funkcioniranju cijelog tijela."

- Analiza urina u kliničkoj i laboratorijskoj praksi

Kad koristite vlastiti urin kao lijek, dobit ćete proteine ili antitijela ili hormone, itd., upravo u točnoj koncentraciji i obliku koje je naše tijelo izradilo kao odgovor na neku prijetnju našem zdravlju.
Svaki od tih medicinski važnih elemenata je u savršenoj i nezamislivo složenoj međusobnoj povezanosti s tisućama drugih, važnih sastojaka urina. Ali, kad ekstrahiramo odvojene sastojke urina za medicinsku upotrebu, te ključne veze prirodnih sastojaka su potpuno izgubljene.
Istraživači žele izdvojiti te dragocjene sastojke urina da bih ih mogli pretvoriti u lijekove koji se mogu naširoko prodavati potrošačima.
Ali komercijalno stvoreni ekstrakti urina se ne mogu usporediti s vašim vlastitim urinom jer vaš urin sadrži elemente koji odražavaju i liječe upravo vaše zdravstveno stanje i tjelesne funkcije. Ti elementi su suviše složeni da bi se mogli kopirati u ekstraktu ili lijeku.
Na primjer, kao što otkriva sljedeći novinski članak, istraživači su prikupljali ekstrakt jednog sastojka urina za koji je dokazano da promiče zdravi san da bi ga mogli ponuditi u obliku lijeka:

Faktor S: Pomoć za nesanicu

U ljudskom urinu je pronađena misteriozna biokemijska tvar koja pouzdano i prirodno potiče duboki san. "Faktor S" kako su je nazvali znanstvenici na Univerzitetu Harvard i Chicago, pokazalo se da je ova tvar posebno djelatna u promicanju zdravog spavanja...

Nastavljaju se podrobna istraživanja, a očekuje se da će trebati nekoliko godina prije nego što komercijalna verzija Faktora S stigne u proizvodnju i bude dostupna javnosti.
Ovaj članak nas želi uvjeriti da ne možemo koristiti dobrobiti Faktora S dok se ne pojavi komercijalno proizvedena "verzija lijeka" za javnost. Ali, kao što pokazuju istraživanja o urino-terapiji, možemo upotrebljavati urin u prirodnom obliku i imati njegove zapanjujuće koristi bez da čekamo na njegovu verziju u obliku lijeka i izlažemo se nuspojavama tog lijeka.
Ima važnih razloga zbog kojih bismo trebali koristiti prirodnu urino-terapiju umjesto ekstrakte urina ili sintetičke oblike lijekova.
Na primjer, pretpostavimo da istraživači stvarno uspješno proizvedu lijek "Faktor S" i da patite od nesanice. Odete svom liječniku i daju vam lijek za bolje spavanje. Ali, niti vi niti vaš liječnik niste svjesni da je vaša nesanica uzrokovana ne-dijagnosticiranom alergijom na hranu koja se neće izliječiti ovom tabletom za spavanje. Uzimate taj lijek nekoliko tjedana i sada imate nuspojave u obliku glavobolja, omaglice i pospanosti tijekom dana. Stoga prestanete uzimati lijek Faktor S.
Ali čim prestanete uzimati lijek, vraća se vaš poremećaj spavanja jer nikad niste otkrili niti liječili svoju alergiju koja je prouzročila nesanicu.
Da ste u ovom scenariju koristili prirodnu urino-terapiju, a ne lijek Faktor S, mogli ste tretirati i liječiti i svoju nedijagnosticiranu alergiju jer vaš urin sadrži prava antitijela potrebna za prevladavanje alergije na hranu, a istovremeno biste mogli riješiti i svoj problem sa spavanjem jer bi alergija koja ga je uzrokovala bila uklonjena - a sve to bez ikakvog troška i bez opasnosti od nuspojava.
Kad uzmemo samo jedan sastojak urina ili bilo koje druge prirodne ljekovite tvari, izostavljamo često izuzetne koristi svih drugih sastojaka.
Sad već i neki liječnici preispituju opravdanost uzimanja za liječenje samo jednog izdvojenog sastojka prirodne tvari umjesto da je se uzima u potpunosti. Dr. Andrew Weil, dr. med. poznati je liječnik s mnogo iskustva u liječenju ljekovitim biljem. Sada koristi ljekovito bilje za liječenje svojih pacijenata.
Dr. Weil je kroz vlastito istraživanje i praksu primijetio da je sigurnije i često djelotvornije koristiti liječenje prirodnom biljkom umjesto derivatom te biljke. Kao i mnogi drugi liječnici, primijetio je da su izolirani ekstrakti uglavnom toksičniji od svojih prirodnih izvora, a ponekad čak i ne daju iste zdravstvene koristi kao prirodni izvori iz kojih su dobiveni:

"U svom entuzijazmu da izoliraju aktivne komponente iz ljekovitog bilja, istraživači su napravili ozbiljnu pogrešku. Počeli su vjerovati da je za sve poželjne kvalitete neke biljke odgovoran tek jedan sastojak... Pogrešna ideja da su cijela biljka i izolirani aktivni sastojak jednako valjani postala je utvrđena dogma u farmakologiji i medicini... Ali pročišćeni lijekovi nisu isto što i biljke iz kojih su proizašli."

- Vrijednost korištenja cijele ljekovite biljke

Drugi primjer koji pokazuje zašto je potpuni urin poželjniji lijek od ekstrakta urina nalazimo u istraživanjima o urei, glavnom krutom sastojku urina.
Prije gotovo stotinu godina istraživači su našli da koncentrirana urea sama po sebi može uništiti mnogo različitih vrsta uzročnika bolesti, bakterija i virusa, ali izgleda manje djeluje na neke druge sojeve bakterija kao što su tuberkuloza. Iako je sama urea manje uspješna u ubijanju bakterija tuberkuloze, istraživanje iz 1950 je dokazalo da cijeli urin u mnogim slučajevima, brzo i potpuno koči razvijanje i razara bakterije tuberkuloze!
Nesretni dio ove priče je da je istraživač koji je otkrio anti-tuberkulozna svojstva urina, umjesto da objavi kako urin u biti može izliječiti tuberkulozu, radije proveo godine bezuspješno pokušavajući identificirati i izolirati sastojak urina koji ubija bakterije tuberkuloze da bi se iz njega mogao formulirati lijek.
Mogli biste pomisliti da u današnje vrijeme suvremenih antibiotika, tuberkuloza nije nikakav problem, no varate se:

Porast slučajeva tuberkuloze u SAD
The Associated Press, Petak, 8. listopad, 1993

Washington - Alarmantna stopa rasta slučajeva tuberkuloze... izvijestio je analitičar kongresa u četvrtak.

"Ovo je neugodan izvještaj; ovo je optužnica protiv našeg sustava javnog zdravstva," rekao je zastupnik Ed Towns, oblasti New Yorka, predsjednik komisije za vladino upravljanje ljudskim resursima...
Izvještaj kongresa govori da su napori u borbi protiv tuberkuloze neučinkoviti zbog pojave sojeva otpornih na lijekove protiv tuberkuloze..."

Nedavni članak u jednom liječničkom časopisu je također otkrio da se broj slučajeva tuberkuloze zabrinjavajuće povećava među djecom te čak ima smrtnih slučajeva jer ova bolest djecu pogađa mnogo snažnije nego odrasle. Liječnici se teško nose s ovom novom epidemijom tuberkuloze jer ju je lako krivo dijagnosticirati i sada je otporna na lijekove protiv tuberkuloze.
- American Medical News, 14. veljače, 1994

Izoliranje pojedinih elemenata iz prirodnih tvari i njihovo profinjavanje ili kemijsko kopiranje u obliku sintetičkog lijeka, nije čudesna tehnika kako bi nas željela uvjeriti suvremena medicina. Znanstvenici i liječnici su kroz cijelo dvadeseto stoljeće uvjeravali potrošače da su pročišćeni i obrađeni izolirani ekstrakti mnogo učinkovitiji i jednako sigurni kao i prirodne tvari iz kojih su izdvojeni. No vrijeme je dokazalo da su u krivu.

Ne samo da su stotine lijekova koje rutinski svakodnevno uzimamo, neprovjereni i potencijalno opasni, već to neprestano uzimanje lijekova ometa sposobnost samog tijela da razvije prirodnu imunost na bolesti.
Kao što nam otkriva članak o tuberkulozi, bakterije se uspješno prilagođavaju našim lijekovima, ali naš imunski sustav očito nije razvio imunost na tu bakteriju jer smo kemijskim lijekovima neumorno potiskivali prirodni odgovor i djelovanje svog imuniteta. Sada lijekovi više ne djeluju - i gdje nas to ostavlja? Po svemu sudeći ostavlja nas u ozbiljnom problemu.
Nedavni izvještaj iz Centara za kontrolu bolesti (CDC) kaže da su u bolnicama u SAD, glavne bakterije koje uzrokuju bolesti sada postale otporne na antibiotike koji su se normalno koristili za liječenje zaraženih pacijenata:

U 1992, CDC je izvijestio da više od 2 milijuna pacijenata godišnje pati od upala; u 1992, 19.027 ljudi je umrlo od infekcija koje su dobili u bolnicama, a još 58.092 osobe su umrle zbog uzroka kojima su te infekcije doprinijele.
- Associated Press

Nema sumnje da lijekovi i kirurgija imaju svoju ulogu u medicini. Ali te terapije imaju svojih ograničenja čak kad se radi i o liječenju ozbiljnih upalnih bolesti. Jakim sintetičkim lijekovima nema mjesta u svakodnevnoj brizi za zdravlje potrošača. Jedini razlog zbog kojeg sada i im i našli liječnici bez razmišljanja i rutinski prekomjerno koristimo lijekove i kirurgiju je njihovo intenzivno promicanje od strane industrije lijekova koja kroz te metode svake godine zarađuje milijarde dolara.
Ali ne morate, da bi vam bilo bolje, bacati svoj teško zarađeni novac na nesigurne i neprikladne lijekove i stavljati svoje zdravlje na kocku prihvaćajući kemijske lijekove ili kirurške zahvate.
Kao što sada vjeruju i mnogi liječnici, tradicionalne, prirodne medicinske metode poput urino-terapije su potpuno valjane i trebaju igrati istaknutu ulogu u našem osobnom očuvanju zdravlja i preventivnim zdravstvenim mjerama.

Da li doktor stvarno zna najbolje?

Ako ste još uvijek neodlučni pokušati urino-terapiju jer je vaš liječnik ne savjetuje, razmislite što konvencionalni liječnici stvarno znaju o pravom liječenju - čak i kad koriste svoje vlastite konvencionalne medicinske tehnike.
U svojoj knjizi "What Your Doctor Didn't Learn in Medical School... and what you can do about it!" (Što vaš doktor nije naučio na fakultetu i što u vezi toga možete učiniti!), dr. Stuart M. Berger, dr. med. Govori o nedostacima i greškama u režimu naših medicinskih škola i načinu njihove obuke.
Dr. Berger govori o svojoj obuci na medicinskoj školi Tufts, Harvardskoj školi za javno zdravlje i na prestižnoj univerzitetskoj bolnici New York. Tu su on i njegovi kolege imali pristup najnaprednijim medicinskim tehnologijama svemirskog doba uključujući i veličanstvene kirurške tehnike za koje se činilo da mogu poraziti smrt.

"Stvarno smo mnogo učili" kaže dr. Berger, "no, jesmo li učili ono što smo trebali? Da bude jasno, postajali smo liječnici, no, jesmo li postajali bolji u liječenju?"

U svom kasnijem životu, kad mu je majka gotovo bila ubijena pogrešnom dijagnozom raka, osobno je svjedočio često fatalnom slomu medicinskog sustava u kojem su se obučavali on i svih alopatski liječnici. Dr. Berger kaže da je život njegove majke, zbog krivih postupaka njenih doktora, mogao biti izgubljen da nije osobno intervenirao:

"Dijelilo ju je tek nekoliko dana od tretmana u kojem bi je napumpali najsmrtonosnijim, najužasnijim kemikalijama - lijekovima koji bi je mogli osakatiti ili čak ubiti zbog raka koji nije nikad ni imala...
Njen je život mogao biti izgubljen zbog kašnjenja, krivih zahvata i nepotrebnih otrovnih intervencija poludjelog medicinskog sustava.
Znam da isto važi za svakog muškarca, ženu i dijete koji sudjeluju u našem medicinskom sustavu - a to znači, za sve nas. To tužno stanje stvari je jednostavno činjenica američke medicine i ona važi i za vas i za vaše voljene i za vaše prijatelje.
Istina je da smo svi mi ugroženi jednostavno zbog načina na koji funkcionira naš medicinski sustav. Ili drugim riječima, zbog onoga što naši liječnici tijekom svog obrazovanja nisu naučili."

Poput mnogih današnjih savjesnih liječnika, Berger nas sve potiče da postanemo upućeni potrošači. Upravo kao što smo Berger i tisuće nas doživjeli - vaš bi život mogao ovisiti o onome što vi, a ne vaši liječnici, znate o medicinskim terapijama i vašem vlastitom tijelu.
Još jedna dobra knjiga o opasnostima suvremene medicine je "Medicine on Trial" (Medicina na sudu), Charlesa Inlandera, Lowell Levin i Ed Weinera. Lowell Levin je profesor na školi medicine univerziteta Yale:

"Dvanaest od trinaest poglavlja ove knjige posvećeno je isključivo dokazima da medicinska profesija vara lakovjernu javnost i nanosi joj štetu. "Ozbiljno" je ovdje preblaga riječ... Čovjek se mora čuditi zašto činjenice koje iznosimo u ovoj knjizi već nisu po sili zakona bile prezentirane javnosti.
Zašto je časna medicinska profesija, činjenice o vlastitim greškama zadržavala za sebe? Je li medicinska profesija toliko potkupljiva da je spremna riskirati živote ljudi koji su joj dali povjerenje? Mogu li medicinska profesija i njene institucije biti toliko cinične da smatraju da su pacijenti i najšira javnost potpuno nesposobni shvatiti što se dešava?
Ljudi naslućuju da liječnici možda i nisu sveznajući i potpuno predani skrbnici kako ih reklamiraju organizirani promotori medicinskog imidža. Osobna iskustva unutar obitelji i među prijateljima približavaju nam stvarnost glinenih nogu na kojima medicina stoji.
Ima sve više znakova da je javnosti dovoljno zataškavanja i izravne prijevare. Ljudi nisu budale, iako ih se možda pravilo budalama, ili vjerojatnije, uljuljkivalo u uvjerenje da je medicinska skrb na pouzdanom putu napretka od jednog do sljedećeg medicinskog čuda. Jedan primjer je pretjerivanje o pobjedi nad rakom... Kljukali su nas brojnim objavama i člancima o medicinskim uspjesima bez ikakvih pokušaja da se prikažu i neuspjesi.
Vladine studije sada počinju postavljati pitanja o kvalifikacijama (ili njihovom odsustvu) liječnika... njihovim krivim dijagnozama, nepotrebnim ili nestručnim kirurškim zahvatima, greškama u prepisivanju lijekova, nemar i visokoj stopi zaraza u bolnicama... Novac, moć i prestiž i ego, udruženim snagama drže reformiste unutar medicinskog sustava na margini i u granicama kozmetičkih promjena."

Tko god trenutno uzima neki lijek koji mu je liječnik savjetovao ili bilo koju vrstu navodno terapeutskog lijeka, također treba pročitati knjigu, The Informed Consumer's Pharmacy, The Essential Guide to Prescription and Over-the-Counter Drugs (Ljekarna za informiranog potrošača, vodič kroz lijekove na recept i bez recepta), od Ellen Hodgson Brown i Lynne Paige Walker. Ova knjiga je najjasniji i najpotpuniji dostupni vodič o lijekovima. Svakako je pročitajte ako vam je stalo do vlastitog dobrog zdravlja.
Kao što autorice u ovoj knjizi primjećuju:

"Predoziranje lijekovima je najpopularniji oblik samoubojstva. Međutim lijekovi vas sigurno mogu ubiti i u manjim dozama. Poput bombi sa satnim mehanizmom, one naprosto djeluju sporije. Više Amerikanaca je godišnje ubijeno lijekovima nego u automobilskim nesrećama. Američko udruženje medicinara procjenjuje da je možda trećina svih bolesti "ijatrogena" - odnosno, uzrokovana lijekovima i drugim medicinskim terapijama namijenjenih liječenju.
Također se procjenjuje da 70 do 80 posto ljudi koji posjećuju liječnike nemaju nikakvih poremećaja koji se ne bi mogli riješiti odmorom, povišicom plaće ili smanjenjem stresa u životu. Još deset posto ih ima bolesti za koje nema lijeka. Samo njih deset posto bi imalo koristi od lijekova ili kirurškog zahvata. Svejedno, pedeset sedam ili više posto odlazi od liječnika s receptom."
17. kolovoza 1993, kolumna o medicinskim znanostima u New York Timesu je izvijestila da nova istraživanja pokazuju da se dvije trećine pacijenata koji su nakon pritužbi na zdravstveno stanje tretirani placebom, oporavi. To je dvostruko više nego se početno procjenjuje kad istraživači testiraju nove lijekove.
Placebo je šećerna-pilula ili lijek koji nema objektivnog djelovanja na simptome koji se tretiraju. Jedan liječnik kojeg citiraju u tom članku sugerira da bi svi liječnici trebali početi koristiti efekt placeba i davati pacijentima lijekove iako sam liječnik ne zna od čega je pacijent bolestan i je li uopće bolestan. "Ako liječnik vjeruje u to što radi i da to pacijentu na znanje, to je pravi lijek."
Ispitivanja pokazuju da je danas većina Amerikanaca toliko uvjerena da njihovi "liječnici znanju najbolje" da im se stanje popravi čak i kada lijek koji su dobili uopće ne tretira poremećaje od kojih pate.
U biti, možda je vaš liječnik odabrao i prepisao vam nepotreban ili krivi lijek, ali vama se stanje popravi jer psihološki osjećate da bi tako trebalo.
Na nesreću, to zdravstveno poboljšanje može biti imaginarno, ali s nuspojavama lijeka koje se naknadno pojavljuju neće biti tako:

"...Kako god lijekovi bili proizvedeni i prodavani, druga, a jednako važna stvar je kako ih liječnici prepisuju. Kao što je rečeno, liječnici uglavnom prepisuju lijekove na temelju informacija koje dobiju od proizvođača. Ako su pakiranje i izgled dovoljno uvjerljivi, liječnik će vjerojatno prepisati taj proizvod...
Ali, nepoštivanje kontraindikacija za uzimanje lijekova svake godine uzrokuje tisuće nepotrebnih bolesti."
- iz knjige Izdaja zdravlja

Ne mora svaki lijek koji uzimamo, da bi bio djelotvoran i siguran, biti sintetiziran i komercijalno napravljen. I kao što smo vidjeli, lijekovi i kirurški zahvati su posljednji oblici medicine kojima se trebamo prikloniti, a ne prvi zbor kao što je to danas slučaj za većinu nas.
Kao što je Hipkrat podučavao, prvi, najbolji zdravstveni režim je priroda. Prije nego jurnemo k opasnim kemijskim ili kirurškim terapijama koje mogu stvoriti više simptoma nego ih otklanjaju, svi trebamo dati informiranu priliku zdravstvenoj brizi na temelju zdravog razuma i ne-invazivnih lijekova.

Kako pokazuje nedavni članak u časopisu The Wall Street, od 16. lipnja 1993, mnogi ljudi uče samostalno razmišljati i više se ne oslanjati na loše savjete svojih liječnika:

"Ai Iglehart je shvatio da ga njegovi liječnici drže budalom.
Znali su da je njegova srčana slabost nasljedna i bez ikakvih misterioznih komplikacija. Svejedno su mu sugerirali da ide na još testiranja te da čak ponovi jedan koji košta 1.200 dolara i već ga je prošao. Hvala vam na savjetu, rekao je gospodin Iglehart. Ali, ni u kojem slučaju.
"Liječnici jednostavno nisu Bog, a ponekad rade sasvim automatski," kaže gospodin Iglehart koji ima četrdeset i četiri godine i živi u Long Island, državi New York. Nije bilo razloga za bilo kakve nove testove. Najveća stvar koju kao potrošač možete učiniti u vezi medicinskih tretmana je da se informirate i postavljate pitanja."
Iglehart je pripadnik rastuće grupe prkosnih pacijenata koji stavljaju pod upitnik troškove i djelotvornost medicinskih postupaka..."

ČITAJTE DALJE

Nubilus Logo