Vaš savršeni lijek - 3

Nije mi namjera da ovdje naveliko posramljujem liječnike, jer liječnici, naravno, igraju ključnu ulogu u medicini. Ali u današnjoj medicini preuzeli su, a mi smo im je dali, nemoguću ulogu i odgovornost. Očekujemo da se naši liječnici ponašaju poput mehaničara, dijagnosticiraju i popravljaju sve moguće što kod nas ode u krivo kao da je naše tijelo automobil ili stroj koji se može popraviti jednostavno ulijevanjem nekakve sintetičke supstance ili zamjenom nekog djela.
Ali naša tijela nisu strojevi, a naši liječnici trebaju biti oslobođeni svoje uloge mehaničara kojem potrčimo svaki puta kad nam je loše. Naše tijelo je nezamislivo složen, osjetljiv, jedinstven živi organizam kojem treba nježno uvažavanje i briga, a ne stalno i rutinsko ubijanje koncentriranim lijekovima i invazivnim kirurškim zahvatima.
Liječnici definitivno mogu odigrati važnu ulogu u urinoterapiji. Posebno kod akutnih bolesti u kojima injekcije uree ili urina mogu spasiti život. To se jasno vidi u jednom od istraživanja u kojima je intravenozna primjena uree spasila život pacijentici s jakim cerebralnim edemom uzrokovanog tumorom na mozgu (vidi sljedeće poglavlje). Također, prirodna terapija urinom mogla bi u slučaju teških bolesti definitivno biti pojačana liječnikovom primjenom ekstrakta prirodnog urina ili uree.
Međutim, u slučaju većine bolesti, možemo se sami tretirati prirodnim urinom i uštedjeti vrijeme i trud naših dragocjenih liječnika.

Kako se brinuti o vlastitom zdravlju

Na žalost, današnji su potrošači bili izloženi najintenzivnijoj medijskoj reklamnoj paljbi u povijesti medicine i sada su uvjetovani da im lijekovi i ostale terapije daju trenutni učinak neovisno o troškovima, nuspojavama ili konačnim posljedicama takvih metoda.
Ako nas zaboli glava, umjesto da se više odmorimo ili odreknemo tri pločice čokolade i koka-kole koje smo uzeli za ručak, gušimo svoje tijelo najjačim lijekom protiv glavobolje koji možemo kupiti - bez obzira što beskonačno sitna slova na naljepnici navode dvadeset različitih, ozbiljnih, nuspojava tog lijeka.
Mnogi ljudi su mi se tijekom godina žalili da su umjesto lijekova bez uspjeha iskušavali homeopatiju ili ljekovito bilje ili druge vrste prirodnog liječenja. Ali kad dublje istražimo njihovu situaciju, neizostavno otkrijemo da su prirodne terapije pokušavali koristiti na isti način kao što su koristili lijekove - uzeli bi pilulu iz boce koju su pokupili na polici dućana sa zdravom hranom i očekivali brzi oporavak. Ili bi popili jedu ili dvije šalice biljnog čaja i onda zaključili, "Ne, nije mi bolje - to na mene ne djeluje."
Ali problem nije u prirodnim lijekovima, problem je u pristupu.

Činjenica je da bez obzira kakav lijek ili terapiju pokušali, prirodnu ili sintetičku, ako ne promijenimo svoje loše zdravstvene navike i način života, nećemo biti zdravi i nećemo se osjećati dobro.
Da bi prirodne terapije djelovale, stvarno morate ući u dodir s preduvjetima za postizanje dobrog zdravlja. Stvarno i trajno fizičko zdravlje ima mnogo dublje temelje od neprestanog uklanjanja neugodnih simptoma lijekovima i kirurškim zahvatima.
Pravilna ishrana, odmor, opuštanje, vježbanje, zdravi okoliš i uravnoteženo, pozitivno, smireno i sretno mentalno stanje su neophodni temelji dobrog i trajnog zdravlja. Kada poboljšate svoje temeljne zdravstvene navike usvajanjem ovih elemenata u svoj svakodnevni život, jačate prirodne obrane svog imuniteta i poboljšavate svoje zdravlje i sposobnost da se nosite s bolestima.
Prirodni lijekovi se mogu koristiti, po potrebi, da bi ste pojačali svoje liječenje ako se desi da se razbolite. Ta kombinacija snažnog prirodnog imuniteta i nježnih prirodnih lijekova koji dodatno jačaju imunitet je nabolje moguće rješenje za naše zdravstvene probleme.
Pokušavati postići dobro zdravlje rutinskim uzimanjem lijekova i kirurških zahvata da bi se potisnuli simptomi bolesti izazvani nezdravim načinom života je doslovno mrtva trka.
Samo s toga što nas je opće prihvaćeni suvremeni način života natjerao da vjerujemo i prihvatimo da je McDonald mjesto za jelo i da je bijeli šećer hranjiva namirnica, ne mijenja činjenicu da niti jedno od toga nije točno. Kao što nam liječnici govore:

"Današnje kronične bolesti - i društvene i medicinske - su u stvari simptomi mnogo većeg osnovnog problema. Oni su kulminacija godina neadekvatne ishrane, zagađenog okruženja, sjedilačkog načina života, obiteljskih i društvenih trvenja i ovisnosti o vještačkim agensima (od cigareta do kokaina) za postizanje sreće. Svaka je stanica u našem tijelu - od mozga do imunog sustava - zahvaćena tom zloporabom."
- Betrayal of Health

Ne možete s pola srca prekriti svoj u osnovi nezdrav i razorni stil života tankom glazurom prirodnih lijekova i onda sebi i svijetu objaviti da ste probali prirodne lijekove i da "nisu pomogli".
Svakodnevno kao nacija popijemo milijune litara tih toksičnih mješavina pod nazivom Pepsi i Koka. Probavimo nezdravu hranu u vrijednosti milijuna dolara, dodatke hrani i šećer. Guramo sve to u sebe što brže možemo dok se luđački probijamo kroz prekrcane ulice i automobile koji rigaju ugljični monoksid i cijelo vrijem udišemo otrovne mirise krajnje zagađenog zraka.
Kad stignemo u svoj sintetički konstruirani dom, izlažemo svoje tijelo i um nemilosrdnom zračenju TV-a i obeshrabrujućim proglasima večernjih novosti, cijelo vrijeme pokušavajući ugušiti svoje muke i bolove, stres i glavobolje uzrokovane šećerom, ispijanjem Bayera ili Excedrina, Anacina ili Dristana ili bilo kojim drugim "čudesnim lijekom" koji zavodljivo zabljesne preko televizijskog ekrana.
I onda se pitamo "Zašto mi nije dobro? Zašto me moj doktor ne može već jednom i zauvijek popraviti?"
Zbog našeg suvremenog načina života, premalo ljudi zastane da bi počinulo i njegovalo svoje tijelo. Kad odemo u ljekarnu, jedina nam je misao, pronaći najjači dostupni lijek koji najbrže djeluje i koji će olakšati našu nelagodu i u biti, ušutkati tijelo. Proizvođači lijekova i liječnici to znaju. Zato nam daju ono što mislimo da želimo i za što pogrešno vjerujemo da je sigurno.
Dakle kako da se sami počnemo brinuti o svojem zdravlju? Možemo početi time da nećemo pojuriti u ljekarnu ili doktoru po brzo rješenje, svaki puta kad se ne osjećamo dobro. Možemo promijeniti svoj način života i naučiti kako nježno stimulirati svoj imunitet, liječiti bolesti i olakšavati bolove jednostavnim prirodnim lijekovima kao što je urino-terapija.
I možemo promijeniti ishranu. Nije se pretjerano teško vratiti jednostavnim namirnicama. Oslobodite se smrznute, konzervirane, zaslađene i instant hrane, gaziranih pića, konzervansa, deserta krcatih kemikalijama i počnite jesti pravu hranu poput cjelovitog zrnja i svježeg zelenog povrća i voća. Okruženje je već toliko puno kemijskog otpada da dodatno svjesno uzimanje kemijskih dodataka kroz hranu nije mudro ponašanje i dodatno opterećuje već pretjerano opterećeni imuni sustav.
Korištenje osnovne prirodne hrane i prirodnih lijekova, za razliku od sintetičkih lijekova ili kirurgije, zahtjeva određeni stupanj ljubavi prema sebi, samo-disciplinu i strpljenje - osluškivanja svog tijela, uočavanje uzroka u pozadini simptoma neke bolesti i odbacivanje nezdravih navika i stavova umjesto da se oslanjamo na oštre medicinske intervencije da bismo olakšavanjem simptoma maskirali faktore bolesti koji im leže u osnovi.
Koliko god u ovom trenutku te promjene izgledale neugodne, samo pričekajte dok ne vidite koliko je neugodno imati rak, bolesno srce ili neku drugu kroničnu bolest, ako ne učinite te promjene.
Kao što možete vidjeti, postoji zapovjedni lanac unutar našeg sadašnjem medicinskog sustava koji otežava ili potpuno onemogućuje da se prihvate istraživački podaci i nalazi o jednostavnoj, jeftinoj urino-terapiji:

1) Dobivanje odobrenja od FDA za medicinsku terapiju je astronomski skupo;
2) Proizvođači lijekova žele terapije koje se mogu patentirati i daju visoki profit da bi mogle platiti istraživanja i povećati zaradu kompanije;
3) Bolnice i liječnici su krajne indoktrinirani i pod utjecajem žestoke promocije i pritiska od strane farmaceutske industrije i stoga prepisuju i koriste samo medicinske terapije koje zagovaraju proizvođači lijekova.

Nova era u medicini

Srećom, kao odgovor na mnoge probleme s lijekovima i kirurškim terapijama koji su izašli na vidjelo, stavovi u medicini se mijenjaju. Nedavni članci ukazuju na opći trend kod potrošača i medicinske zajednice prema tradicionalnim, prirodnijim zdravstvenim pristupima. Ispitivanje koje se citira u nedavnom broju časopisa New England Journal of Medicine kaže da:

1990, Amerikanci su posjetili alternativne zdravstvene centre 425 milijuna puta, dok su u konvencionalne zdravstvene centre išli 388 milijuna puta.
- Focus on Behavioral Health Magazine, 9. srpanj, 1993

Drugi članak u magazinu Forbes, izvještava o novom trendu u medicini i povratku k tradicionalnim, prirodnim oblicima liječenja:

"Nova podrška starim terapijama"
"Zna li stvarno doktor najbolje? Ne uvijek, čini se, ako uzmemo u obzir povećano uvažavanje koje su zadobile ne-konvencionalne terapije kao što su akupunktura, biofeedback, kiropraktika i ljekovito bilje.
U drugim kulturama su te terapije bila stoljećima standardna praksa, ali većina liječnika koji su prošli edukaciju u školama koje je odobrilo Američko medicinsko udruženje te u njima pridruženim bolnicama, odavno su odbacili te tehnike kao šarlatanstvo.
Danas, međutim, posvuda imamo znakova nove potvrde alternativne medicine. Čak i Nacionalni institut zdravlja sada ima ured za Alternativnu medicinu."
- Forbes, 20. prosinac, 1993

Zanimljivo je shvatiti koliku moć imamo mi potrošači nad vlastitim životima. Kao što ovaj članak pokazuje, pojedini potrošači su ti koji svojim izborima vrste medicinskih tretmana u konačnici određuju tijek medicine u nadolazećem stoljeću. Kao što drugi, nedavni članak, otkriva, medicinske strukture to dobro znaju.

Nacionalni institut zdravlja počinje s novom erom...
Po prvi puta će sistematski istražiti nekonvencionalne medicinske prakse, ocijeniti koje su djelotvorne i početi neke od njih uvrštavati u glavnu medicinsku ponudu.
Stephen Groft koji predsjeda ovim novim nastojanjima, kaže da će odbor stručnjaka ispitivati mnoge metode kojima su se konvencionalni liječnici dugo podrugivali, uključujući akupunkturu, naturopatiju, homeopatiju, Ayurvedsku medicinu, refleksologiju, terapiju masažom i kineske biljne lijekove."
Zvuči kao dobra vijest, zar ne? Na žalost, te dugovječne, dokazane, prirodne metode morat će se nekako uklopiti u suvremeni znanstveni medicinski model - taj za koji se već pokazalo da je neuspješan:
"Mnogi znanstvenici su ustvari vrlo zainteresirani vidjeti znanstveno provjeravanje alternativnih metoda," kaže Groft. "I zbog pacijenata i zbog liječnika je važno odvojiti one koje djeluju od onih koje ne djeluju...
Zadatak je ocijeniti već dostupne znanstvene dokaze, ocijeniti je li vrijedno upustiti se u još istraživanja i koji su prioriteti financiranja."
- Gannett News Service, kolovoz, 1993
Zvuči poznato? To su stihovi iste stare pjesme - mi, znanstveni "stručnjaci" ćemo vam reći što je za vas dobro. Ali već smo ispitali odakle dolaze njihovi "dokazi" i koliko su nepouzdani. Ironično je da je agencija koja poziva na znanstvenu procjenu tih prirodnih zdravstvenih tretmana, Nacionalni institut zdravlja koji je sam bio odgovoran za nedavno testiranje lijeka za hepatitis koji je ubio gotovo sve sudionike istraživanja. Koliko su onda pouzdane te "znanstvene" procjene medicinske zajednice?
U današnje vrijeme trebamo prestati ispitivati i birati terapije koje za sobom imaju stotine, a u nekim slučajevima i tisuće godina praktičnog iskustva. Umjesto da rasipaju svoje vrijeme i naš novac na nepotrebna iskrivljavanja u pokušajima da "znanstveno" dokažu ono što je stotine i tisuće pacijenata tijekom mnogih stoljeća već iskusilo s tim jednostavnim i sigurnim prirodnim tehnikama, Nacionalni institut zdravlja i njihov odbor stručnjaka bi daleko bolje iskoristili svoje snage da formulira nove i jeftine FDA kriterije za potvrđivanje tradicionalnih medicinskih terapija i osposobljavanje odgovornih zdravstvenih djelatnika i za konvencionalnu i za prirodnu medicinu.
Već samo te jednostavne prilagodbe bi mogle u ogromnoj mjeri smanjiti troškove zdravstvenog osiguranja i dramatično podići kvalitetu zdravstvene skrbi time što bi se nudili i podučavali djelotvorni, jednostavni, jeftini, prirodni pristupi medicinske samo-pomoći poput urino-terapije. Takvi pristupi mogu zamijeniti skupe i opasne lijekove i kirurške zahvate koje treba rezervirati za krizne i hitne slučajeve čime bi se također oslobodilo dragocjeno vrijeme liječnika i specijalista.
Već znamo da tradicionalne prirodne terapije poput biljne medicine, urino-terapije i homeopatije, djeluju, a mnoge su još uvijek u širokoj upotrebi u drugim civiliziranim zemljama. Kineske bolnice i liječnici čak i danas u velikoj mjeri ovise o svojoj tradicionalnoj, prirodnoj, biljnoj medicini i akupunkturi. Engleska ima homeopatske bolnice. Nijemci se u velikoj mjeri oslanjaju na svoje biljne lijekove koji su dostupni i u ljekarnama. U Francuskoj također, ljekarne nude, a liječnici prepisuju pored sintetičkih lijekova i homeopatske i biljne lijekove.
Postoje mnogobrojne, prekrasne alternative invazivnoj i sintetičkoj medicini za koje je tijekom stoljetne upotrebe i promatranja dokazano da su sigurni i djelotvorni. Trebamo naprosto ponovno naučiti vještinu njihovog korištenja i izliječiti se od ovisnosti o lijekovima i kirurgiji. Također, ima i mnogo drugih knjiga (pogledajte Dodatak) pored ovih koje sam spominjala u ovom poglavlju, koje će vam pomoći da se više naučite sigurno i djelotvorno brinuti za svoje zdravlje.
Izazov postizanja i održavanja dobrog zdravlja je u stvaranju uravnoteženog načina življenja i pronalaženju kombinacije prirodnih tretmana i lijekova koji vama osobno odgovaraju.
Kao što ćete otkriti u ovoj knjizi, urino-terapija je najmoćniji, najviše individualizirani, prirodni lijek kojem se možemo nadati. Nakon što pročitate sve što urino-terapija može ponuditi, znam da ćete se složiti da iako čovjek nije uspio pronaći svemogući sintetički lijek za liječenje svake bolesti, Priroda je za nas već stvorila i dala nam nevjerojatno, sigurno, besplatno i jednostavno, prirodno oruđe da se sami izliječimo - zapanjujući, prirodni lijek našeg vlastitog tijela.

Četvrto poglavlje

Rezultati istraživanja i slučajevi

Medicinska primjena urina i njegovih sastojaka je tijekom dvadesetog stoljeća u tolikoj mjeri bila testirana, razmatrana, korištena i istraživana da zvuči nevjerojatno da gotovo nitko od nas, uključujući većinu naših liječnika i ostalih medicinara nikad za to nije čuo.
S druge strane, razlog tome nije potpuni misterij. Kao što smo razmatrali u prethodnom poglavlju, iako je bilo izvještaja o uspješnosti urino-terapije još prije prošlog stoljeća, u dvadesetom stoljeću, medicinski istraživači, liječnici i javnost više nisu bili zainteresirani za tradicionalne prirodne lijekove.
Tako je urino-terapija bila uklonjena iz domova i liječničkih ordinacija i bačena u zaborav istraživačkih laboratorija, gdje, na žalost, u velikoj mjeri ostaje i danas.
Kao što smo razmatrali, urino-terapija je iz javne upotrebe iščezla uglavnom na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće i znanje o njoj je sada skriveno u medicinskim časopisima i istraživačkim izvještajima koje laici i liječnici uglavnom nikad ne vide. K tome, sastojci urina se jednostavno izoliraju i pretvaraju u neprepoznatljive lijekove.
Iako imamo zapanjujuća znanstvena otkrića o medicinskom korištenju urina, medicinski istraživači uglavnom ne govore javnosti o svojim otkrićima. Ta situacija je najvjerojatnije rezultat dvaju faktora. Jedan je od njih da su suvremena medicinska istraživanja prvenstveno usmjerena na pronalaženje jakih, financijski profitabilnih kemijskih "metaka" koji će maknuti određenu bolest - a ne prema otkrivanju prirodnih lijekova koji povećavaju prirodnu tjelesnu sposobnost iscjeljivanja.
Drugi, većina medicinskih istraživača radi za farmaceutske tvrtke i mnogi su ugovorno vezani da ne otkrivaju rezultate svojih istraživanja ako to istraživanje ne može biti primijenjeno za unosnu medicinsku terapiju koju ta tvrtka može patentirati.
Isto tako, medicinski istraživači su pretežno posvećeni istraživanju krajnje specijaliziranih grana medicine, a ta razdvojena odjeljenja uglavnom ne priopćavaju o svojim nalazima odjeljenja van svog istraživačkog područja. Tako na primjer, urolog koji je otkrio da urin može spriječiti i izliječiti upale urinarnog trakta, može objaviti svoje nalaze drugim urolozima, ali liječnici opće prakse vjerojatno neće doći u dodir s tim ispitivanjima o važnosti urina za upale mjehura i bubrega.
Danas javnost i većina liječnika smatra da urin nije ništa više od tjelesnog otpada. Ali mnogi medicinski istraživači znaju da je urin u stvari vrlo sveobuhvatna i moćna medicinska supstanca. Sada možete pročitati što mnogi znanstvenici i liječnici znaju, ali nam nisu rekli o zapanjujućim iscjeljujućim djelovanjima urino-terapije.

Istraživanja i članci koje sam odabrala za ovo poglavlje numerirani su i navedeni u kronološkom redu da bi dali široki prikaz neprestanog i intenzivnog istraživanja urina tijekom dvadesetog stoljeća.
Bit ćete iznenađeni i zapanjeni tim istraživanjima o medicinskoj upotrebi urina. Dok sam čitala te izvještaje i gledala sva druga ispitivanja o urino-terapiji, nisam mogla a da ne povičem "Zašto nam to nitko nikad nije rekao?"

Više o urei

Dobro je primijetiti da su mnoga od ovih istraživanja napravljena korištenjem uree, ekstrakta koji je glavni organski sastojak urina. Urea je organska sol koja se stvara u jetri. Ona je rezultat sinteze proteina u tijelu. Tijelo, u obliku uree, uklanja suvišni dušik koji se stvara tijekom metabolizma proteina. Tijelo također koristi ureu kao pomoć u mehanizmu koji određuje koncentraciju urina, ili drugim riječima, koliko se vode izlučuje iz krvi. Urea je otkrivena 1773. kad je prvi puta bila izdvojena iz urina. Kasnije, 1828., prirodna urea je sintetizirana ili kemijski "kopirana" u laboratoriju.
Otkriće uree bilo je jedno od najvažnijih događaja suvremene kemije i biokemije jer je to bio prvi organski kemijski spoj koji je bio izdvojen u relativno čistom stanju. Urea koja je ključna za korištenje proteina u tijelu, također nam daje mnogobrojne naznake o načinu rada našeg tijela.
Iz tog su razloga kemičari godinama bili očarana ureom i njezinim zapanjujućim i mnogobrojnim primjenama u području znanosti i medicine:

"Vjerojatno je objavljeno više znanstvenih radova o urei nego o bilo kojem drugom organskom spoju..."
- Journal of the American Medical Association, srpanj, 1954, "De Urina".

Urea ima toliko blagotvornih svojstava da se povijesno koristila i još se uvijek koristi u širokoj lepezi medicinskih slučajeva - za smanjivanje prekomjernog pritiska tekućine u mozgu, kao značajni kožni lijek za ekceme, poremećaje suhe kože i gljivične infekcije; kao ovlaživač u kozmetičkim kremama, kao siguran i djelotvoran diuretik i kao anti-bakterijski, antiseptički tretman za liječenje ozbiljnih rana.
Ljudi koji su čuli za termin "uremija", ili trovanje ureom, često pretpostavljaju da je sama urea otrovna i stoga se izlučuje u urinu. Ali to nije tako. Suvišna urea postaje za tijelo toksična tek kad su oštećeni mehanizmi filtriranja bubrega pa se razina uree u krvi ne regulira pravilno. Ali u takvom slučaju, suvišne količine drugih korisnih tvari, poput vode, kalcija i natrija također postaju toksične kad bubrezi ne mogu regulirati njihove razine u krvi. Kao što ćete otkriti čitajući istraživanja u ovom poglavlju, urea ne samo da nije otrovna, već ima ogromnu medicinsku i fiziološku vrijednost i može se bez opasnosti koristiti i u velikim količinama.
Urea se nalazi na FDA listi lijekova odobrenih za medicinsku upotrebu i mnogi proizvodi napravljeni od uree navedeni su u Physician's Desk Reference, (knjiga koja liječnicima služi pri odlučivanju koji lijek da prepišu), i u Pharmacological Index SAD-a.
Međutim, koliko god se urea pokazala čudesnom u medicini, želim naglasiti da ne može i ne smije zamijeniti ili istisnuti u liječenju upotrebu prirodnog urina. Kao što istraživanja u ovom poglavlju dokazuju, cijeli urin sadrži stotine poznatih i nepoznatih medicinski važnih elemenata kojih nema u čistoj urei.
Također, kao što nedvojbeno pokazuju medicinska ispitivanja, urin svake osobe sadrži jedinstvena antitijela, prirodna "cjepiva" i mnoge druge ključne fiziološke elemente koji su prisutni u krvi i specifični su za zdravstveno stanje pojedine osobe. Tih elemenata iz cijelog urina nema u samoj urei, bilo prirodnoj ili sintetičkoj.
Na primjer, ako imate alergijsku reakciju na pšenicu, vaše tijelo stvara niz antitijela koja se nose s tom alergijom i tih antitijela ima u vašem urinu. Medicinska istraživanja su pokazala da kada ponovno unesete te antitijela iz urina u svoj tjelesni sustav, gutanjem ili injekcijom, ta alergija se može ispraviti. Ali sama urea neće sadržavati ta antitijela za borbu protiv alergije.
Korištenjem vlastitog urina za svoje liječenje, dobivate zdravstvene elemente koje je vaše vlastito tijelo proizvelo da bi se nosilo s vašim specifičnim, složenim poremećajima u funkcioniranju vašeg tijela koji se često ne mogu niti otkriti.
Na primjer, možete biti izloženi dječjoj paralizi ili tuberkulozi, a da to uopće ne znate dok se ne pojave akutni simptomi. Ali, kao što medicinska istraživanja dokazuju, vaš urin može sadržavati antitijela za te bolesti čak i ako se ne pojavljuju akutni simptomi. S toga redovita primjena urino-terapije može definitivno osigurati izuzetno složeni terapeutski tretman koji daleko nadilazi ureu ili druge lijekove.
Time ne želimo reći da druge terapije nisu korisne i djelotvorne. Naravno da jesu. Ali pravilno primijenjena urino-terapija treba biti temelj našeg zdravstvenog režima i medicinskog tretmana i treba je definitivno rutinski koristiti u slučaju bolesti i kao preventivnu zdravstvenu skrb.
Nedavno sam u jednom časopisu čitala članak o dvanaestogodišnjoj djevojčici sa Srednjeg zapada koja je bila primljena u bolnicu s visokom temperaturom, klonulošću i obilnim slinjenjem. Liječnici su grozničavo ali bezuspješno pokušavali dijagnosticirati njeno stanje. Stanje joj se pogoršalo i nekoliko dana kasnije je umrla. Tek nakon njene smrti se otkrilo da je umrla od nedijagnosticirane i stoga neliječene - bjesnoće.
To je dobar primjer zašto terapije urinom i ureom trebaju biti uključene u sve vrste medicine. U slučaju ove djevojčice, terapija urinom bila bi od neprocjenjive vrijednosti. Prije svega, znanstveno je dokazano da već sama urea rastvara ili razara virus bjesnoće pa bi sigurno pomogla ovoj djevojčici. K tome, antitijela bjesnoće bi bila prisutna u djevojčičinom urinu pa bi tako nakon gutanja urina imala koristi i od uree i od antitijela bjesnoće. Njeni liječnici nisu mogli dijagnosticirati bolest. Ali njeno tijelo je to već učinilo i da joj se oralno ili možda injekcijom dao njen urin, možda s dodanom ureom, to joj je moglo spasiti život.
Prava tragedija je ovdje da u tome ne bi bilo nikakvog rizika - apsolutno nikakvog! Urin je besplatan i poduprt je s gotovo stotinu godina medicinskog testiranja. U baš niti jednom pojedinom ispitivanju medicinske upotrebe urina i uree kod ljudi, nikad nije bilo zamijećeno bilo kakvo trovanje. Što bi dakle ta djevojčica mogla izgubiti da su je tretirali urinom i ureom?
Kao što je tisuće ljudi iskusilo, i kao što su pokazala istraživanja, urin je nesumnjivo, zapanjujući prirodni lijek koji vam može pružiti zdravstvene koristi veće od bilo koje druge postojeće prirodne ili kemijske tvari.
Informacija o medicinskoj upotrebi urina definitivno zaslužuje da je se iznese pred javnost i iskreno, ako rutinski ne iskoristimo prednost ovog nevjerojatnog prirodnog lijeka, ne možemo s pravom reći da činimo sve što možemo u očuvanju ili zadobivanju dobrog zdravlja.
Ponekad je teško vjerovati da uz sve naše medicinsko znanje i sav tehnološki genij, još uvijek nemamo, snažno, zdravo tijelo otporno na bolesti. Činjenica da su poremećaji koji onesposobljavaju tijelo i dalje široko i uvelike prisutni, govori nam da činimo nešto krivo i da nam nešto važno izmiče pogledu.
Neka nam ovaj najjednostavniji, a ipak najkorisniji prirodni lijek ne promakne.

Istraživanja i klinička ispitivanja

Izvještaj br. 1
Naslov: Pleomorfizam, koji pokazuju bakterije uzgajane na supstratu koji sadrži ureu, 1906, W. James Wilson, B. A. , M. B, s Pathological Laboratory of Queen's College Belfast, objavljeno u žurnalu Pathological Bacteria, London.
Predmet: Anti-bakterijski efekti uree
Ovo laboratorijsko ispitivanje predstavljamo prvo jer je jedno od potpunijih o medicinskoj primjeni uree i na samom početku dvadesetog stoljeća.
Nemojte da vas zaplaši riječ "pleomorfizam". U ovom kontekstu ona u osnovi znači da urea mijenja oblik, ili zaustavlja normalan rast patogenih bakterija.
Nakon što su medicinski istraživači otkrili da određene vrste mikroorganizama, kao što su bakterije, mogu uzrokovati bolest, njihov gotovo jedini cilj postao je otkriti način da se ubije ili zaustavi rast tih mikroorganizama ili mikroba.
U ovom istraživanju, istraživač, James Wilson, stavio je različite patogene bakterije, kao što su Bacillus typhosus (bakteriju tifusa) u petrijeve posude koje su sadržavale otopinu uree. Kao i drugi istraživači, otkrio je da urea zaustavlja normalan razvoj tih bakterija:

"U listopadu 1905., temeljem sugestije Profesora Symmersa, istraživao sam ponašanje Bacillus typhosus i B. Coli u urei. Našao sam da se stopa rasta bakterija mijenjala s postotkom uree u otopini... s većim postotkom uree, rast organizama je bio zaustavljen; sa sedam posto (uree), rast je bio vrlo mali; s osam posto, praktički nikakav...
Urea ima antiseptički ili inhibitorni efekt na rast mikroorganizama."

Taj anti-bakterijski efekt uree također je dokazan u nekoliko drugih istraživanja napravljenih u ranim godinama dvadesetog stoljeća. Umjesto da svako od tih istraživanja predstavljamo posebno, niže su navedeni najznačajniji od tih nalaza da bismo dobili koherentan pregled o važnim ispitivanjima uree koja su provedena i objavljena u prvim desetljećima nove ere suvremene medicine:

1900
Njemački istraživač po imenu Spiro, izvjestio je o svom otkriću da otopina uree ima značajnu sposobnost "rastvaranja" stranih proteina. To je medicinski važno jer su, na primjer, virusi, kao i alergeni, molekularni proteini. Naknadna istraživanja su potvrdila zapanjujuću sposobnost uree da brzo i lako razara viruse, na primjer dječje paralize i bjesnoće, a tijekom 1980-tih, urin je definiran kao krajnje djelotvoran tretman za široki raspon alergija.

1902
W. Ramsden, drugi istraživač, objavio je izvještaj u American Journal of Physiology nastavivši detaljnije opisivati sposobnosti uree da rastvara. Ramsden je također otkrio da urea sprječava gnojenje rana. Na njegov rad se često referiraju kasniji istraživači kada istražuju antibakterijske primjene uree.

1906
Dva Francuska istraživača, G. Peju i H. Rajat, objavila su izvještaj o svom detaljnom ispitivanju djelovanja uree na različite patogene bakterije. Njihovo je istraživanje pokazalo da veće koncentracije uree jače obustavljaju rast bakterija. U koncentriranim otopinama uree, nije se pojavljivao rast bakterija. Tijekom sljedećih godina su ostali istraživači koji su ispitivali kliničku primjenu antibakterijskih svojstava uree, mnogo puta referirali na istraživanje Pejua i Rajata. Ovo je istraživanje također podržalo kasniju upotrebu uree kao antiseptika za tretiranje rana i infekcija tijekom tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća.

1915
U Engleskoj su druga dva istraživača, W. Symmers i T. S. Kirk, objavila svoj izvještaj naslovljen "Urea kao baktericid i njezina primjena u tretiranju rana". Symmers i Kirk su u stvari bili vojni liječnici pa se, naravno, njihov rad s ureom centrirao oko njezine upotrebe kao antiseptika za rane. U svom izvještaju su komentirali da "svi ranjeni vojnici pod našom skrbi u Ulster Volunteer Force Hospital, tretirani su ureoom te smo našli da... upaljene rane premazane ureom jednom u dvadeset i četiri sata, daju bolje rezultate nego slični slučajevi tretirani na bilo koji drugi način." Kasniji istraživači u dvadesetom stoljeću nedvojbeno su utvrdili i dokazali da primjena uree, i izvana i iznutra, daje široki raspon odličnih rezultata te ne izaziva nikakve neželjene nuspojave.
Dok budete dalje više čitali o značajnim kliničkim podacima o koristima od uree, jako će vas iznenaditi da danas naša medicinska zajednica propušta naglasiti korištenje tog nevjerojatno jeftinog, djelotvornog i sigurnog antibakterijskog lijeka.

Izvještaj broj 2
Naslov: Autoterapija, (knjiga), 1918., od dr. Charles H. Duncan. Slijedeći izvještaj uzet je iz jednog poglavlja knjige dr. Duncana pod nazivom "Urin kao autoterapeutski lijek". Dr. Duncan je bio kirurg, specijalist za genito-urinarno područje i suosnivač bolnice Volunteer u New York City.

Kao i drugi liječnici, dr. Duncan je koristio riječ "auto-terapija" da bi referirao na korištenje prirodnih tjelesnih supstanci za izazivanje iscjeljujućeg odaziva. U svom poglavlju "Urin kao auto-terapeutski lijek", dr. Duncan opisuje svoje kliničko opažanje o korištenju terapije urinom u svojoj medicinskoj praksi i razmatra izvještaje drugih liječnika koji su u to vrijeme koristili terapiju urinom.
S povijesnog gledišta, zanimljivo je primijetiti ozbiljnost s kojom se čak i glavna struja liječnika dvadesetog stoljeća odnosila prema urino-terapiji. Dr. Duncan je bio kirurg, osnivač bolnice Volunteer u New York Cityu, specijalist za genitalno i urinarno područje, a podržavao je prirodnu terapiju urinom.

Danas , naša medicinska zajednica uglavnom želi da vjerujemo da su urino-terapeuti putujući ulični šarlatani koji iznose smiješne i neutemeljene medicinske tvrdnje. Ali to je grubo iskrivljavanje istine.
Kao što je dr. Duncan primjetio:

"Jedva da ima neko patogeno (bolesno) stanje koje ne bi utjecalo na sadržaj urina... Može se reći da je urin poput osjetljivog mjernog instrumenta koji pokazuje svaku promjenu u stanju pacijenta, bilo da je velika ili mala.
Mnoga patološka stanja... mogu se brzo izliječiti terapeutskom primjenom samog urina... stvarno je značajno da Clarkova Materia Medico navodi mnoga stanja za koja je terapeutsko djelovanje mokraćne kiseline ili uree, dokazano.
U New York Medical Journal od 14. i 21.  prosinca 1912. te u Therapeutic Record od siječnja 1914, izvijestio sam da sam uspješno koristio urin u tretiranju mnogih bolesti... od tada sam ga i dalje uspješno koristio, a isto tako su činili i drugi liječnici u tretiranju pacijenata s vrlo različitim patogenim stanjima."
Duncan nastavlja citiranjem više slučajeva u kojima je uspješno koristio urino-terapiju. Na primjer:

Slučaj 190.
"Pacijent, muškarac, 30 godina, javio se radi liječenja cistitisa koji se pojavio nakon duge vožnje po kiši. Noću se morao prazniti svakih sat ili dva... Velika žlica jutarnjeg urina, pola sata prije obroka, potpuno je popravila stanje unutar dva dana."

Slučaj 198.
"Pacijent, muškarac, 50 godina, javio se radi liječenja jer je patio od upale mjehura i prostate... Kad bi ustao iz sjedećeg položaja, morao bi mokriti unutar jedne minute. Noću je morao ustajati pet ili šest puta. Uobičajeni lijekovi za takvo stanje pružali bi neznatno ili nikakvo olakšanje. Odlučili smo ga liječiti auto-terapijom. Uputili smo ga da uzima žlicu jutarnjeg urina pola sata prije svakog obroka.
Unutar dvadeset-četiri sata stanje mu se toliko popravilo da se zabrinuo da je njegov oporavak suviše nagao. Prekinuo je s terapijom te su se bol i grčevi vratili; nastavio je tretmanom i značajno se oporavio. Postepeno se sasvim oporavio i sada je čini se dobrog zdravlja."

Slučaj 203.
Sljedeći članak dr. C. G. Moorea preuzet iz Archives of Pediatrics bio je ponovo objavljen u New Albany Medical Herald, u veljači 1915.:

"Primjećujem da je za liječnika opće prakse liječenje šećerne bolesti neobično teško. 14. travnja 1912., pozvali su me da pogledam sedmogodišnju djevojčicu. Iznijeli su mi povijest da se već nekoliko dana loše osjećala i da je imala nešto povišenu temperaturu. Pregledom djeteta našao sam da joj je temperatura 38,8 C., ali je sve drugo bilo negativno. Nakon nekoliko dana su mi rekli da joj je temperatura normalna i da se dobro osjeća, ali često i obilno mokri, a mokraća joj je ljepljiva.
Budući da sam posljednjih nekoliko mjeseci isprobao različite vrste tretmana na pacijentima koji su patili od šećera u mokraći, odlučio sa iskušati auto-terapiju. Znao sam za slučajeve žutice koji nisu reagirali ni na kakav medicinski tretman, ali su se vrlo brzo povukli kad se pacijentima dalo da piju vlastiti urin.
Dao sam djevojčici po jedan decilitar njenog vlastitog urina tri puta dnevno i zatim ispitivao postotak šećera u urinu. Našao sam da kad bi uzimala urin, postotak šećera bi pao, a kad ne bi pila urin, postotak bi porastao. Također sam mogao vidjeti poboljšanja u njenom općem stanju. Nije više tako često mokrila niti u tolikoj količini; nije više pila toliko vode; koža joj je bila vlažnija i bila je manje nervozna...

Slučaj 202
Iz izvještaja dr. Deachmana iz New Yorka.
"Pacijent, muškarac, 49, bio je krajnje nervozan i iritabilan; imao je bolove koji su mu lutali po cijelom tijelu, glavobolju i opću klonulost. Mnogo se žalio na bol u području leđa i trbuha.
Ništa od onog što sam mu davao nije pomagalo... mikroskopsko ispitivanje urina pokazalo je prisutnost krvnih stanica, gnoja, stanica bubrega i mnogo kristala kalcijevog oksalata.
Tretman se sastojao od injekcija dvadeset mililitara urina razrijeđenog s 1 prema 100 destilirane vode. Time se do neke mjere poboljšao ali se nije u potpunosti oporavio dok nisam upotrijebio manje razrijeđeni urin, nakon čega se brzo oporavio. Dva mjeseca nakon oporavka analiza urina je pokazala odsustvo gnoja i stanica bubrega te normalnu količinu urina."

Dr. Deachman komentira:
"To je tek nekoliko od mnogih slučajeva koje sam uspješno liječio ovim postupkom za koji smatram da je od neprocjenjive vrijednosti.
Tu izjavu dajem nakon širokog iskustva u korištenju urina za tretiranje mnogih pacijenata koji su patili od kroničnih bolesti, a naročito u korištenju urina kao auto-terapijskog agensa. Slobodan sam reći da su rezultati postignuti urino-terapijom daleko bolji od drugih poznatih metoda."

Izvještaji dr. Duncana o korištenju urino-terapije vrlo su detaljni i uključuju mnoga druga opširna opažanja vlastitih kliničkih tretmana i tretmana drugih liječnika te slučajeve i efekte i oralne i hipodermične primjene terapije urinom.

Izvještaj broj 3
Naslov: Antiseptično i baktericidno djelovanje uree, 1935, John FL Foulger, M.D., i Lee Foshay, M.D., Journal of Laboratory and Clinical Medicine. Iz odjela farmakologije i eksperimentalne bakteriologije, univerziteta Cincinnati.

U ovom su ispitivanju, istraživači Foulger i Foshay našli da je urea krajnje djelotvorna u liječenju ili prevenciji širokog raspona bakterijskih infekcija, a za razliku od sulfa lijekova, koji su se u to vrijeme na veliko koristili, nema štetnih nuspojava:

"...U jednom opisu djelovanja uree... Ramsden (1902) je vrlo zanimljivo primijetio da urea sprječava truljenje... prvo detaljno ispitivanje uree kao baktericida, (ubija bakterije), napravili su Peju i Rajat... do Symmersa i Kirka (1915) koji su otkrili da urea ima nesumnjivu vrijednost kao sredstvo za ispiranje i liječenje rana kod oboljelih od difterije, nije pridana naročita pažnja baktericidnom djelovanju uree. Bilo je dovoljno dokazano da je urea neškodljiva za ljudsko tkivo.
U jednom slučaju s kroničnom krvnom infekcijom stafilokokima, prah uree je posut između slojeva tkiva, a rana je zatim zatvorena šavovima. Uslijedilo je zacjeljivanje bez znakova upale....
Upaljene rane posute prahom uree davale su bolje rezultate nego slične rane tretirane drugim metodama...
Bez da smo znali za rad Symmersa i Kirk, odabrali smo (J. F.) kao materijal za kliničko ispitivanje uree nekoliko slučajeva upale srednjeg uha (otitis media)... svi slučajevi koji nisu pokazali poboljšanja s drugim lokalnim lijekovima, dobro su reagirali na ureu...
Desetogodišnji dječak je trećeg tjedna boravka u bolnici zbog šarlaha dobio upalu srednjeg uha i upalu bubrega (hemorrhagic nephritis)... započelo se primjenom uree. Iscjedak iz uha je odmah postao manje neugodnog mirisa... istovremeno se počela smanjivati količina krvi u urinu...
Do sada dobiveni rezultati sugeriraju da bi urea mogla biti od značajne vrijednosti u tretiranju mnogih vrsta gnojnih iscjedaka i u tretiranju gnojnih rana odbojnog mirisa. Ovakvo korištenje uree spominje i Millar (vidi sljedeći izvještaj)...
Niska cijena i sigurnost uree bi trebali ohrabriti daljnja istraživanja o njezinoj kliničkoj upotrebi.
Kao dodatnu napomenu, spomenimo da su Foulger i Foshay također, kao i drugi istraživači uree kasnije, otkrili da je za razaranje jakih sojeva bakterija kao što su stafilokoki i streptokoki nužno duže izlaganje urei nego za druge tipove bakterija. To treba držati na umu kada koristimo urino-terapiju da bismo prevladali infekcije stafilokokima ili streptokokima.

Izvještaj broj 4
Naslov: Kristali uree kod raka, 1933, dr. William M. Millar, s kirurškog odjela medicinskog koledža na univerzitetu Cincinnati.
Predmet: Upotreba kristala uree u tretiranju kancerozne lezije

Nastavljajući rad Foulgera i Foshay o antibakterijskom djelovanju uree, dr. Millar je počeo koristiti kristale uree da bi liječio vanjske kancerozne ulceracije:

"Osobito prodoran miris trulećeg raka jedan je od groznih aspekata ove bolesti. Tijekom protekle godine u klinici za tumore opće bolnice Cincinnati, u tu svrhu se zagovarala i prepisivala upotreba kristala uree. Ako se stave u ranu, miris se u velikoj mjeri zaustavlja.
Iako se rastapaju već za nekoliko minuta, sa svakom primjenom se smanjuje odbojni karakter tog čira. Ovi su kristali jeftini, imaju značajnu antiseptičku vrijednost i nema bojazni od sistemske reakcije..."
Kako su tijekom dvadesetog stoljeća napredovala istraživanja, antibakterijska svojstva uree su postajala sve poznatija te se u Europi i SAD-u sve do razvoja antibiotičkih krema u drugoj polovici stoljeća, koristila u tretiranju rana i upala. Čini se da je njena upotreba tada zamijenjena ovim novijim i pretpostavljalo se, djelotvornijim lijekovima.
Urea ili urin, su jeftini, djelotvorni i kao prirodne supstance ne izazivaju u tijelu negativne reakcije. Njihova dokazano antibakterijska svojstva čine ih odličnim tretmanom za sve vrste rana i opeklina.

Izvještaj broj 5
Naslov: auto-urino-terapija, 1934, dr. Martin Krebs (pedijatar) iz predavanja održanog u društvu pedijatara u Leipzigu.
Dr. Krebs, kao aktivni pedijatar u Dresdenu, bio je poput mnogih drugih liječnika zaintrigiran izvještajima o medicinskom korištenju pacijentovog vlastitog urina za tretiranje i liječenje širokog raspona poremećaja. Poput dr. Duncana i drugih liječnika, on tu praksu naziva autourino terapija.

Dr. Krebs je tijekom vlastite medicinske prakse počeo davati injekcije urina i bio iznenađen brzom i često izuzetnom reakcijom organizma:
"Intramuskularnom injekcijom pacijentovog urina značajno bi se popravljale alergije i određena spazmatična stanja u djece. Izuzetna poboljšanja se mogu vidjeti u slučajevima astme i alergija na polen.
Korištenje auto-urinarne terapije također je indicirano u liječenju mišićnih spazmi uzrokovanih moždanim traumama prilikom rođenja.
Liječio sam osmogodišnjeg dječaka s alergijom na polen dajući mu injekcije od 5 cc., njegovog vlastitog urina i bio iznenađen rezultatom. Dječak je odmah počeo lakše disati, a u nekoliko minuta je nestalo i jako crvenilo očiju. Drugo dijete koje je provelo tri i pol mjeseca u sanatoriju zbog liječenja astme, primilo je injekciju od 4 cc., urina. Nakon svega šest minuta mogao je duboko disati, a zatim je dobro spavao.
Nakon prvih iskustava s ovom terapijom, ohrabrio sam se da je iskušam i na drugim slučajevima, te sam tako liječio desetomjesečno dijete koje je pokazivalo djelomičnu paralizu i mišićne grčeve, očigledno uzorkovane porođajnom traumom. Nakon prve injekcije urina počeo je otvarati i zatvarati šake, opći pokreti su bili slobodniji, a također se i smijao što njegovi roditelji nikad prije nisu vidjeli da radi. Nakon injekcije je prestao i napad angine koju je imao.
Terapija urinom je indicirana za liječenje:
1)    toksemija u trudnoći,
2)    alergijskih stanja
3)    hripavca
4)    spazmi
5)    povećanje mlijeka u dojkama
6)    peludne alergije
7)    astme
8)    migrena i sličnih stanja
9)    ekcema

Vjerujem da je vrijedno primijeniti auto-urinsku terapiju u području pedijatrijske medicine. Jako preporučujem tu terapiju za liječenje peludnih alergija i astme, a volio bih vidjeti daljnje kliničke studije o njenoj primjeni za druga stanja koja sam spomenuo."

1940. dr. Krebs se prihvatio daljnjih kliničkih istraživanja koristeći prirodni urin za liječenje djece. Njegovo istraživanje pod nazivom Korištenje urina konvalescenata za ublažavanje akutnih infekcija, pokazalo je da je urinsku-terapija (primijenjena putem klistira) sigurna i djelotvorna za liječenje dječjih infekcija kao što su hripavac, ospice i vodene kozice.
Dr. Krebs je bio impresioniran rezultatima svog tretmana na pedeset i osmero zaražene djece te je preporučivao urinsku-terapiju drugim liječnicima.
Krebs je poput mnogih drugih liječnika i istraživača, otkrio odličnu upotrebu za urinsku-terapiju te je uputio neke roditelje svojih malih pacijenata da je koriste kod kuće za liječenje svoje djece.

Izvještaj broj 6
Naslov: Auto-urinarna terapija za akutni hemoragični nefritis, 1934, dr. R. Tiberi, institut kliničke medicine na univerzitetu Perugia, u Italiji.
Nefritis je akutna ili kronična upala bubrega ili drugim riječima, upala bubrega koja može predstavljati ozbiljno ugrožavanje zdravlja i teško se liječi. Bubrezi su ključni za održavanje pravilne ravnoteže hranjivih tvari i vode u krvi, ali nefritis ometa tu funkciju često uzrokujući da krv postane preopterećena prekomjernim elementima kao što su voda i sol. Tijekom upale bubrega također je oslabljena tjelesna sposobnost korištenja proteina te se proteini ili albumin mogu prekomjerno izlučivati u urinu.
Simptomi nefritisa su zimica, groznica, hitna i česta potreba za mokrenjem, bolovi u leđima i abdomenu, gubitak apetita, mučnina i povraćanje. Simptomi su također krv u urinu i mutni urin.
Ovo je istraživanje otkrilo da injekcije urina značajno smanjuju simptome i uspješno uklanjaju upalu bubrega u većini slučajeva:
"Suvremena terapeutska tendencija za akutne upalne bolesti je tipično etiološka tendencija; upravo s te osnove se pojavljuje koncept liječenja cjepivom, na primjer, autogena (prirodna, individualna) cjepiva i proteinska terapija su ušli u današnju standardnu praksu.
U stvari, ima mnogo upalnih bolesti za koje se koristi ovaj tip tretmana... Od 1926, profesor Silvestrini je počeo koristiti vakcinu urina auto-terapiju za slučajeve nefritisa; međutim do sada nismo imali sistematsku i posebno klinički statističku studiju koja bi mogla ponuditi precizne indikacije o svojoj djelotvornosti. Stoga sam sakupio medicinske povijesti brojnih pacijenata koji su prošli ovu terapiju tijekom proteklih godina i k tome, grupu drugih koje sam mogao osobno pratiti i podnijeti laboratorijska ispitivanja u cilju sakupljanja što je više moguće kliničkih promatranja.

Slučajevi

Slučaj 111. Pacijent je došao u kliniku sa slučajem albuminurije (proteina) i krvnih stanica (u urinu), vrućicom i edemom (zadržavanje vode ili oticanje), i cijanozom (plavkastom kožom). Pacijent je bio tretiran kurom od sedam injekcija (svaka 7 cc.) auto-urinske vakcine. Nakon treće injekcije je napravljeno ispitivanje pacijentovog urina i pokazalo je tek male tragove albumina i krvnih stanica, a edem i cijanoza su nestali. Nakon završavanja kure, pacijent je otpušten iz bolnice, potpuno izliječen.

Slučaj IV. Pacijent je došao u kliniku s albuminijom i krvnim stanicama u urinu i temperaturom, ali bez edema. Pacijent je primio injekcije urina i nakon osam injekcija svi njegovi simptomi su se potpuno povukli. Tri tjedna nakon tretmana pacijent se nastavlja osjećati potpuno izliječenim.

Slučaj V. Po dolasku u kliniku pregled pacijenta je pokazao značajnu količinu proteina i krvi u urinu i vizualne poremećaje u lijevom oku. Već nakon samo tri injekcije urina simptomi su potpuno nestali i pacijent je otpušten potpuno izliječen.

Ova talijanska istraživačka studija o nefritisu i urinskoj terapiji vrlo je dubinski izvještaj s detaljnim podacima o osamnaest slučajeva kliničkog nefritisa koji su uspješno liječeni injekcijama urina.
Druga sličnu studiju o tretmanu nefritisa, pod nazivom, Tretman Glomerovog-ulonefritisa antigenom, objavio je dr. H. B. Day iz Londona u londonskom Lancetu u prosincu 1936. ona također pokazuje djelotvornost jednostavnog ekstrakta prirodnog urina u nekoliko slučajeva akutnog i kroničnog nefritisa:

"Čini se da tretman injekcija ekstrakta urina ima istaknutu vrijednost u akutnom glomerulonefritisu te protiv pogoršanja ili povratka u kronični aktivan oblik bolesti... U kroničnim slučajevima djelovanje ovog tretmana često je zapanjujuće."

Day je također primijetio:
Testovi na pacijentima bez nefritisa pokazali su da ekstrakt urina, čak i u velikim dozama, nema štetnih efekata na renalnu funkciju ili krvni pritisak.

Izvještaj broj7
Naslov: Tretman kolibacilarnog cistitisa auto-urinarnom terapijom, 1935, dr. M. Garotescu, objavljen u medicinskom časopisu, Romania Medicala.
U ovom izvještaju, autor, dr. Garotescu, opisuje svoje iskustvo u liječenju cistitisa i bolnih upala ili infekcija mjehura koji obično zahvaća žene i može voditi u ozbiljnija stanja kao što je upala bubrega.
Dr. Garotescu je liječio brojne slučajeve cistitisa injekcijama pacijentovog vlastitog urina i otkrio da su ti tretmani dali odlične rezultate koji su potkrijepljeni laboratorijskim testovima koji su pokazali da su bakterije cistitisa potpuno nestale nakon tretmana injekcijama urina.
Na primjer:

Slučaj broj 1:  Žena od trideset i dvije godine s tipičnim simptomima cistitisa uključujući često i bolno mokrenje; također se žalila na kroničnu konstipaciju za koju je nekoliko godina bez uspjeha uzimala laksative. Tretirana je s dvanaest injekcija urina i svi simptomi su potpuno nestali. Uspjeh tretmana je bio provjeren laboratorijskim testovima koji su pokazali potpuno odsustvo colibacila (bakterije cistitisa) u njenom urinu.

Slučaj broj 2: Dvadeset-osmogodišnja žena žalila se na često i bolno mokrenje. Laboratorijska analiza uzorka urina otkrila je prisutnost brojnih kolonija colibacila. Pacijentica je dobila četiri injekcije auro-urina nakon čega su svi simptomi i znakovi upale potpuno nestali.
Dr. Garotescu je izvijestio da je pacijentima dao dvjesto-dvadeset injekcija urina bez ikakvih nepovoljnih popratnih pojava, osim povremenog i privremenog crvenila i otoka na mjestu injekcije koja se obično zna pojaviti kod injekcija urina ili bilo kojih drugih vrsta injekcije.

Izvještaj broj 8
Naslov: Virucidno (bjesnoća i dječja paraliza) djelovanje vodene otopine uree, 1936, dr. Eaton M. MacKay i dr. Charles R. Schroeder, objavljeno za American Proceedings of the Society of Experimental Biology
Predmet: Razorno djelovanje uree na virus bjesnoće i dječje paralize

S obzirom na činjenicu da čak niti danas, gotovo šezdeset godina nakon objavljivanja ovog istraživanja, još uvijek nema medicinskog liječenja ili djelotvornog lijeka za tretiranje virusnih infekcija, ovaj izvještaj o sposobnosti uree da uništava viruse je krajnje zanimljiv i važan. Kao što znamo, virusi mogu biti smrtonosni. Nakon eksperimentiranja s djelovanjem uree na viruse dječje paralize i bjesnoće, McKay i Schroeder su izvijestili da:
"... Djelovanje uree u jakim koncentracijama na te viruse (bjesnoće i dječje paralize) se pokazao zanimljiv. Kao što su prvobitno zabilježili Spiro i Ramsden, urea u vodenoj otopini ima značajnu sposobnost rastvaranja proteina...
Zaključujemo da... snažna otopina uree ne samo da oslabljuje virus dječje paralize u smislu da ga čini nesposobnim za djelovanje, već ga u stvari uništava...
Urea je sama po sebi relativno neaktivna tvar i sigurno nije protoplazmatski otrov poput većine virucidnih agensa. Stoga je na neki način iznenađujuće da otopina uree s takvom lakoćom ubija viruse bjesnoće i dječje paralize...
Točno je da neutralna i neaktivna kakva jest, urea kao lužina, denaturira proteine dok ih rastvara i to djelovanje može uzrokovati smrt virusa. Ta denaturizacija se dešava u svega nekoliko minuta..."
Čini se da ovaj izvještaj ima važne implikacije za tretiranje virusa AIDS-a, HIV. Budući da je dokazano da urea uništava virus bez da šteti tijelu, oralna urinarna terapija koja povećava koncentracije uree (vidi dr. D. Kaye) bi logično bila izuzetno važan dodatak za tretiranje HIV-a, a posebno imajući na umu činjenicu da urinarna terapija također osigurava široku lepezu antitijela (uključujući antitijela HIV-a kod zaraženih pacijenata) i druge važne agense koji podupiru imunitetnu obranu.
Nitko s HIV-om ili AIDS-om si ne može dopustiti da ignorira ovu informaciju o urinarnoj terapiji, a posebno uzimajući u obzir opasnost i nedjelotvornost "prihvaćenih" AIDS tretmana kao što je lijek azidotimidin. Dalje u ovom poglavlju imamo poseban dio o AIDS-u i urinarnoj terapiji. Ponovno naglašavamo, budući da je urinarna terapija lako dostupna, jeftina i dokazano potpuno sigurna, apsolutno nema nikakvog rizika da je se koristi u tretiranju AIDS-a i drugih virusnih infekcija.

Izvještaj broj 9
Naslov: Tretiranje upaljenih rana ureom, 1938, Leon Muldavis (Senior Casualty Officer u Royal Free Hospital u Londonu) i Jean M. Holtzman (Demonstrator u fiziologiji, Londonska škola medicine za žene). Objavljeno u Engleskom medicinskom časopisu, The London Lancet.
Predmet: Liječenje upaljenih rana, čireva na koži i opeklina ureom

Potaknuti ranijim istraživanjima o tretiranju rana ureom, Muldavis i Holtzman su počeli obilno koristiti ureu u svojim bolničkim tretmanima ozbiljnih rana i opeklina:

"Sposobnost uree da rastvara proteine prvi je istraživao Spiro (1900), a zatim neovisno o tome Ramsden (1902)... Symmers i Kirk (1915). Izvijestili su o baktericidnim svojstvima zajedno s njenom upotrebom za tretiranje rana. Usprkos tom članku, čini se da korištenje uree za liječenje rana nije uživalo veliku popularnost u ovoj zemlji (Engleskoj).
Međutim u Americi su je Robinson (1936) i Holder i McKay (1937), nedavno koristili za liječenje različitih upaljenih rana i zaključili da je izuzetno djelotvorna. Štoviše, ta supstanca se lako nabavlja u velikim količinama, a također je i jeftina i stabilna. Iz tih razloga se činilo poželjnim da se provjeri njena djelotvornost u odjelu za hitne slučajeve u Royal Free Hospital (London)...
Nisu zabilježena toksična djelovanja iako je urea bila primijenjena u krutom obliku. Stoga smo odlučili cijelo vrijeme koristiti i zasićenu otopinu i kristale.

Koristili smo sljedeći postupak. Rane su zasićenom otopinom uree bile isprane od gnoja i drugog mrtvog materijala. Uklonili bi suvišnu vlagu i zatim obilno posuli ranu kristalima uree. Preko kristala bismo položili navošteni papir koji je održavao kristale u dodiru s ranom i sprječavao vlaženje.
Tijekom perioda od šest mjeseci tretirali smo sljedeće tipove slučajeva: (1) čireve, površinske i duboke, (2) Inficirane traumatske rane svih vrsta, (3) inficirane hematome (masnice), (4) celulitis, (upaljeno potkožno tkivo), (5) septičke rane od opeklina drugog, trećeg i četvrtog stupnja, (6) varikozne čireve, (7) vanjske stafilokokne infekcije, (8) inficirani tenosinovitis (upaljene tetive) na ruci. Sve skupa je liječeno 170 slučajeva. Vodili smo bilješke o napretku svakog od njih...
S nakanom da usporedimo djelotvornost uree s drugim otopinama, prvo su za liječenje odabrani slučajevi koji su se slabo oporavljali ili su čak nazadovali s drugim antisepticima. Dobiveni rezultati su bili toliko dobri da smo počeli češće koristiti ureu.

Tipični slučajevi

Slučaj 1. Muškarac u dobi od 27 godina došao je s varikoznim čirom lijeve noge... Imao ga je gotovo osamnaest mjeseci bez da je zarastao. U tom razdoblju je bio tretiran Eastoplastom i raznim drugim supstancama. U vrijeme kad je počeo tretman ureom, čir je imao nepravilno ovalni oblik, izvučenih, nabuhnutih rubova i osnovom pokrivenom bjelkastom, smrdljivom, odumrlom kožom. Tijekom četrnaest dana smo svakodnevno pokrivali čir ureom. Nakon dva dana, loš miris je nestao, a nakon četiri dana, osnova čira je bila pokrivena masom svjetlo-crvene granulacije (novim tkivom). Do četrnaestog dana je na rubovima izrasla koža, a promjer čira je bio dva puta jedan centimetar. Osnova je bila suha. Pacijentu je stavljen suhi nanos i bio je otpušten. Deset dana nakon otpusta ponovno smo pregledali čir i otkrili da je potpuno izliječen.

Slučaj 2. Muškarac u dobi od 47 godina imao je septično područje na trećem prstu desne ruke. Dreniran je ali se nastavio gnojiti. Rana je ponovno otvorena i otkriveno je da je infekcija ušla u područje tetive. Nastavljeno je s primjerenom drenažom i prst je slikan rendgenski. Zatim je rana tretirana kupkama eusola. Nakon nekoliko dana nije bilo naznaka izlječenja. Počeli smo tretirati ureom i nakon tri dana uklonili staru kožu čime se otkrila tetiva. Ovog puta se pokazala zdrava granulacija (novo tkivo). Nastavljeno je s tretmanima ureom. Pacijent je otpušten dvadeset dva dana nakon početka liječenja i rana je potpuno zacijelila. Nije bilo gubitka funkcije...

Kao što se vidi, koristili smo ureu u vrlo različitim slučajevima na našem odjelu. Zahvaljujući velikoj sposobnosti rasprostiranja uree, mogle su se djelotvorno tretirati i najdublje rane. Vrlo vidljiva reakcija na tretman ureom dobivena je gotovo uvijek nakon dvije ili tri primjene... septičke opekline, čak i kad su pokrivale velike površine, s ovim tretmanom bi postale čiste i formirale granulaciju tako brzo da je okolni epitelij mogao rasti odmah potom. Ista brza reakcija se često dobivala i kod varikoznih čireva. S time ide i značajno smanjivanje otoka jer se popravlja stanje lokalne cirkulacije. Što se tiče vanjskih upala stafilokokom, našli smo da je tretman ureom bolji od bilo kojeg drugog posipa nakon početne incizije...
Niti u jednom slučaju nismo primijetili reakcije na koži koje bi se mogle smatrati dermatitisom od uree (crvenilom), niti smo imali pokazatelje bilo kakvih toksičnih efekata. Nikada s tretmanom uree nismo vidjeli širenje sepse (upale) ili bilo kakvo narušavanje rubova rane.
Prednosti tretmana ureom su sljedeći: (1) jeftin je, kristali koštaju 2 šilinga po kili... (2) ne stvara dermatitis. (3) Dezodorira rane lošeg mirisa. (4) Rastvaranjem nekrotičnog (mrtvog) materijala, stvara čistu ranu omogućavajući time nastavak zacjeljivanja. (5) Popravlja se stanje lokalne cirkulacije i stvara se zdrava granulacija (novo tkivo). (6) Nema toksičnog djelovanja i ne uzrokuje nekrozu (smrt) živog materijala. Iz tog razloga, za razliku od jakih antiseptika, ne razara "leukocitnu barijeru" koja je ključna za obranu organizma. (7)Tretmani ureom su bili uspješni i tamo gdje ostali tretmani nisu uspjeli. (8) Nismo našli kontraindikacije za njenu upotrebu."

Izvještaj broj 10: Djelovanje ekstrakta urina na peptični ulkus, 1941, dr. med. David J. Sandweiss, dr. med. M. H. Sugarman, dr. med. M. H. F. Friedman, dr. med. Saltzstein (Istraživanje je potpomognuto donacijama Mendelson Fund and Parke-Davis & Co.)
Predmet: Liječenje čira želuca ekstraktima urina

Ovo je izvještaj o kliničkim i laboratorijskim ispitivanjima koja indiciraju da ekstrakti urina uzeti od trudnica ili normalnog urina, kada se daju intravenozno ili injekcijom, imaju blagotvorno i ljekovito djelovanje na kronični duodenalni ulkus i druge vrste želučanih ulkusa u ljudi te na eksperimentalno izazvane želučane ulkuse u životinja.
Između ostalog istraživači izvješćuju da:

1) urin sadrži vrstu antacida (supresanta želučanih izlučevina) pod nazivom urogastron koji može unutarnju stjenku želuca štititi od iritacija koje mogu dovesti do ulkusa.
2) određeni ekstrakti urina također potiču zacjeljivanje ulkusa stimulirajući rast novih stanica, tkiva i krvnih sudova u oštećenom području.

Ovo istraživanje također razmatra ekstrakt urina trudnica nazvan Antuitrin S za koji je nađeno da ima blagotvorno ljekovito djelovanje na eksperimentalno izazvan ulkus kod životinja.
U ovom izvještaju terapija ekstraktom urina se uspoređuje s drugim lijekovima protiv ulkusa i promjenama ishrane. U testiranju na ljudima je otkriveno da se: "... veći postotak pacijenata s ulkusom koji su tretirani ekstraktom urina oslobodilo simptoma tijekom tretmana (time ih je već broj prije počeo s ishranom za održavanje stanja) i mnogo veći postotak je imao duže intervale bez simptoma (time je veći broj nastavio sa slobodnijom ishranom tijekom mnogo dužeg perioda).

Ovo se istraživanje poziva na trinaest drugih istraživačkih ispitivanja prije 1941. koja su također provedena o blagotvornom djelovanju ekstrakta urina u liječenju želučanih čireva.

Izvještaj broj 11
Naslov: The Water of Life (Voda života), (knjiga) 1944, John Armstrong.
Ovu knjigu nije napisao liječnik ili istraživač, ali je najuvjerljivija i najsnažnija knjiga svjedočanstava koja je ikada napisana o korištenju urinarne terapije i zaslužuje biti uključena u svaki rad o urinarnoj terapiji.
John Armstrong je bio samo jedan "običan" Englez s izuzetnom moći uvida. Kada je u trideset i četvrtoj godini dobio tuberkulozu, a kasnije dijabetes, tražio je pomoć kod različitih liječnika. Nakon dvije godine neuspješnog liječenja odlučio je potražiti vlastito rješenje za svoje zdravstvene probleme. Rješenje koje je otkrio bila je urinarna terapija.
Nakon što je četrdeset i pet dana gladovao samo na urinu i vodi, Armstrong kaže "Osjećao sam se i bio potpuno novi čovjek. Imao sam sedamdeset kilograma, bio pun energije i entuzijazma i izgledao jedanaest godina mlađi nego sam stvarno bio."
Armstrong je bio toliko zapanjen svojim oporavkom da je počeo savjetovati druge ljude kako da se izliječe gladovanjem na urinu. Njegova tehnika je bila toliko uspješna da su mu dolazile i izliječile se stotine ljudi s najrazličitijim slučajevima, od raka i srčanih bolesti, gangrene, bolesti bubrega, spolnih bolesti, gojaznosti, problema s prostatom i mnogih drugih teških poremećaja. Sam Armstrong je prema iskazima svjedoka, održavajući zdravu ishranu i način života i svakodnevno gutajući malu dozu urina, nadalje živio zdrav i sretan život sve do svojih osamdesetih godina.

ČITAJ DALJE

Nubilus Logo