Savršeni lijek - 4

 

Izvještaj broj 17

Naslov: Djelovanje uree na pritisak cerebrospinalne tekućine kod ljudi, 1956, iz žurnala  Američkog medicinskog udruženja.

Predmet: Smanjivanje pritiska cerebrospinalne tekućine ureom; upotreba uree kao diuretika i kod meningitisa.

 

Ovo je zanimljivo istraživanje bez presedana. Dva univerzitetska liječnika koja su vodila ovo istraživanje bila su zaintrigirana mogućnošću da se urea koja je poznata kao izvrstan prirodni diuretik, također može koristiti za smanjivanje prekomjernog pritiska tekućine na mozak i leđnu moždinu izazvanog različitim bolesnim stanjima ili poremećajima kao što su tumori na mozgu, hidrocefalus (voda u lubanji), krvarenja u mozgu ili meningitis.

Prekomjerni pritisak unutar lubanje može biti izuzetno opasan te ako je jak i ne smanji se može uzrokovati smrt. Stoga je vrlo važno smanjiti taj pritisak ili upalu što je brže i djelotvornije moguće bez da se izazivaju štetne nuspojave. Oticanje i pritisak u cerebralnoj šupljini i kičmenom području također stvaraju probleme tijekom operacija na mozgu.

Istraživači su u ovom početnom ispitivanju položili osnove za upotrebu uree u svrhu smanjivanja takvog pritiska:

"Svrha ovog izvještaja je opisati nalaze u preliminarnom ispitivanju radi utvrđivanja sigurnosti i učinkovitosti s kojom se urea može koristiti intravenozno u svrhu smanjivanja pritiska u lubanji. U tu svrhu su korišteni mnogi drugi agensi ali je svaki imao neželjena djelovanja koja su ograničavala ili onemogućavala njihovu upotrebu."

 

U ovom ispitivanju, liječnici su izvijestili o dobrim rezultatima u kliničkim pokušajima na pacijentima s prekomjernim pritiskom u lubanji:

 

"...našli smo da je prosječni pad pritiska izazvan ureom bio četiri i pol puta veći od onog postignutog sukrozom ili dekstrozom, a... učinci uree su bili mnogo trajniji."

 

Također se razmatra klinička upotreba uree:

 

"Međutim, urea se klinički koristila iz drugih razloga, a ne radi smanjivanja napetosti u lubanji. Već je dugo bila prepoznata kao učinkoviti diuretični agens. Salter kaže: "Jedan od najučinkovitijih diuretskih agenasa je urea, prirodni, vlastiti ne-elektrolitski diuretik." U svrhu poticanja diureze, daje se oralno, 20 grama, dva do pet puta dnevno."

 

Uspješno povijesno korištenje uree u kombinaciji sa sulfa lijekovima se također komentira u vezi s liječenjem meningitisa ureom:

 

"LaLonde i Gardner su davali ureu zajedno sa sulfonamidima pri tretiranju meningitisa... Iz toga je jasno da kliničko korištenje uree nije bez presedana. Radi se o normalnom tjelesnom metabolitu koji se i u velikim dozama dobro podnosi..."

 

Uspjeh ovog preliminarnog ispitivanja o korištenju uree u neurokirurgiji potaknulo je daljnja istraživanja. Sljedeće ispitivanje je bilo jedno od nekoliko naknadnih istraživačkih projekata i kliničkih proba koji su utvrdili ureu kao učinkovito sredstvo za tretiranje mnoštva različitih poremećaja uključujući prekomjerni pritisak tekućine u tijelu.

 

Izvještaj broj 18

Naslov: Urea - nova upotreba starog sredstva, 1957, sa simpozija o kirurgiji glave i vrata.

Predmet: Tretmani ureom prekomjernog cerebralnog i spinalnog pritiska, moždanih tumora koje se ne može operirati, oteklina u mozgu, predmenstrualnog zadržavanja vode, meningitisa, kroničnog glaukoma, hidrocefalusa, delirium tremensa i epilepsije.

Zbog ohrabrujućih rezultata prijašnjih istraživanja o urei, liječnici su proveli intenzivnije ispitivanje koje je uključivalo opširne kliničke pokuse u korištenju uree na tri stotine pacijenata s širokim rasponom poremećaja, uključujući tumore na mozgu, hidrocefalus, migrene, glaukom, meningitis, apsces mozga, odvajanje retine i predmenstrualno oticanje.
Rezultati njihovih pokusa su bili toliko uspješni da su liječnici zaključili da:

"Ovaj agens (urea) ima definitivno mjesto u terapeutskom arsenalu neurologa i neurokirurga... Kombinacija uree i 10 postotnog invertiranog šećera se sada rutinski koristi u neurokirurškoj službi za intravenoznu primjenu..."

Bilo je izvještaja o značajnim slučajevima u kojima je kliničko korištenje uree doslovno spašavala život kao na primjer u slučaju žene kod koje se nakon kirurškog uklanjanja tumora na malom mozgu pojavilo jako oticanje ili edem mozga.

"Četvrti dan nakon operacije pokazivala je znakove povećanog pritiska u lubanji. U sljedećih nekoliko sati postajala je sve više letargična i onda iznenada nije davala nikakvih reakcija... Zjenice su joj se proširile i ukočile, sistolični pritisak joj je skočio... Pokrenute su pripreme da je se odveze u operacionu dvoranu radi uklanjanja dijela kosti lubanje. Kao hitna mjera joj je intravenozno data urea. Unutar dvadeset minuta od početka davanja injekcije, krvni pritisak joj se vratio na normalu, a zjenice su počele reagirati na svjetlo. Od tada nadalje njen je oporavak protekao bez posebnih zbivanja...
U ovom slučaju je primjena uree definitivno spasila život, jer je prije njene primjene pacijentica bila u kritičnom stanju i njeno preživljavanje do obavljanja kirurške dekompresije nije bilo vjerojatno...
Pokazalo se da je urea spašavala život i u mnogim drugim sličnim situacijama."

Istraživači su komentirali i o tretmanu ureom drugog pacijenta koji je podvrgnut kirurškom uklanjanju tumora na mozgu, ali je već tri mjeseca kasnije razvio drugi velikim tumor na mozgu:

"...pacijent je primio 256 ml. trideset postotne uree. Nakon dva sata rastuća masa je potpuno nestala."

O diuretičkim svojstvima uree, liječnici su izvijestili sljedeće:

"Urea je jedan od najkorisnijih, ne-metaboličkih, ne-elektrolitskih diuretika. Njena se diuretička svojstva ne smanjuju nakon produžene primjene kao što je slučaj sa solima koje stvaraju kiselinu."

Opažajući njeno djelovanje na pritisak tekućine u očima kod glaukoma i drugih očnih pacijenata, istraživači su ustvrdili da:

"Dvadeset i pet pacijenata s akutnim i kroničnim glaukomom, orbitalnim tumorima, odvajanjem retine i drugim stanjima primilo je ureu. Uspoređujući djelovanje uree s Wiamozlom na intraokularni pritisak, urea se pokazala djelotvornijom..."

Kao što su istraživanja, liječnici i istraživači dokazali, urea je siguran, ne-toksičan, izuzetno djelotvoran i jeftin diuretik - ali na žalost, nije čak niti navedena po svojim diruetičnim svojstvima u Physician's Desk Reference (PDR) koja je liječnički vodič u liječenju odobrenim lijekovima.
Ali Diamox, sintetički diuretik za kojeg su liječnici rekli da je manje djelotvoran od uree, je naveden u PDR knjizi - iako je dokazano da je urea sigurnija i učinkovitija od Diamoxa i više drugih sintetičkih diuretika, a također je i odobrena od FDA. Zašto se onda liječnicima kao diruetično sredstvo preporučuje Diamox, a ne urea?

Diamox je sulfonamidni lijek i poput svih sulfonamidnih lijekova može biti opasan. Physician's Desk Reference (1992) upozorava da je bilo "smrtnih slučajeva" povezanih s Diamoxom i da može izazvati jake alergijske reakcije, kočenje rada koštane srži, smanjenje broja bijelih krvnih stanica, anemiju i mnoštvo drugih jednako zastrašujućih nuspojava.
S druge strane, urea je djelotvorni, jeftini diuretik i nema nuspojava ili toksičnosti i odobrena je od FDA. Ali liječnici to ne znaju - umjesto toga ih se upućuju da prepišu Diamox ili neki drugi oblik "preporučenog" diuretičkog lijeka kojeg guraju proizvođači lijekova. Teško je vjerovati da se konvencionalni medicinski establišment žali pacijentima i medijima na prodavače "zmijskog ulja" i isprazno nas uvjerava da javnost treba zaštititi, dok se istovremeno potpuno ignoriraju očito uvjerljiva medicinska istraživanja poput ovog o urei.
Drugu stvar koju treba uzeti u obzir je da sintetički diuretici narušavaju ravnotežu elektrolita u tijelu što može stvoriti kaos u vašem tijelu i zdravlju. Ali, kao što istraživači ističu, urea je ne-elektrolitski diuretik koji bezopasno smanjuje pritisak tekućine u tijelu, a njezino djelovanje je duže nego kod drugih diuretika.
Većina ljudi i aktivnih liječnika nikad nije čula za oralno uzimanje uree, ali to u medicinskim ispitivanjima nije rijetkost. Liječnici su u ovom ispitivanju, kao i mnogi drugi istraživači, dali velike doze uree oralno kao i intravenozno:

"...Urea je također u obliku tablete ili praha rastopljenog u nezaslađenom voćnom soku ili slično, davana na usta..."

Ovo je ispitivanje poput mnogih prije njega, ponovno potvrdilo da je urea, čak i u velikim dozama, bezopasno medicinsko sredstvo, a također krajnje jednostavna za primjenu i djelotvorna:

Doziranje. "...Nakon što je dokazano da je urea sigurno sredstvo i da se dobro podnosi u velikim dozama, doze su povećavane sve do danas, kada je kod većine pacijenata doza 1 gram po kilogramu tjelesne mase..."

Zbog uspjeha preliminarnih kliničkih ispitivanja u korištenju uree kod različitih bolesnih stanja, liječnici savjetuju da:

"Daljnje ispitivanje uree je opravdano u liječenju encefalopatije (abnormalnog stanja funkcioniranja moždanog tkiva)..., Menierove bolesti (bolest unutarnjeg uha), pred-menstrualnog oticanja, eklampsije, očne kirurgije, glaukoma, delirijum tremensa, epilepsije..."

Istraživači su izvijestili da poduzimaju daljnja široka istraživanja o medicinskim primjenama uree.

Izvještaj broj 19
Naslov: Baktericidno djelovanje uree, 1961, J. U. Schlegel, Jorge Cuellar i R. M. O'Dell, s univerziteta Tulane, medicinske škole, kirurškog odsjeka, odjela urologije, u New Orleansu, državi Louisiana. Ovo istraživanje je bilo podržano sredstvima Službe za javno zdravlje i laboratorijima Abbott.
Predmet: Urea i infekcije urinarnog trakta

Vodeći se ranijim povijesnim istraživanjima o antibakterijskim svojstvima uree, Schlegel i njegova skupina proveli su ovo ispitivanje da bi utvrdili kakvo djelovanje bi urea imala na bakterije koje se obično nalaze kod upala urinarnog trakta, kao što su upale mjehura i bubrega:

"Još od 1906 je poznato da urea ima baktriostatično djelovanje te da mijenja oblik patogenih organizama (Peju i Rajat i Wilson).
Symmers i Kirk su 1915 koristili prah uree kao dezinficijens prilikom tretiranja rana. Također se lokalno koristio u kirurgiji za sprečavanje širenja bolesti. Foshay (1935) je s dobrim rezultatima koristio ureu lokalno kod otitisa (upale uha).
McKay i Schroeder (1936) su iskušavali korištenje uree kod virusa dječje paralize i bjesnoće te otkrili da je urea viruse oslabila i konačno uništila. Holder i Mackay (1943) su lokalno koristili ureu na ranama za poticanje rasta novog tkiva i uklanjanje mrtvog tkiva...
Weinstein i McDonald (1945) su pokazali baktericidno djelovanje uree na mikroorganizme i pokazala se učinkovitost protiv bakterija tifusa, paratifusa i dizenterije...
Na temelju tih nalaza krenuli smo ispitivati djelovanje uree u koncentracijama unutar fizioloških raspona, na neke bakterije koje se obično nalaze pri upalama urinarnog trakta."

Iako nisu uspjeli odrediti mehanizam kojim je urea kočila razvoj ili ubijala bakterije, Schlegel i njegovi suradnici su zaključili da:

"Iz dobivenih rezultata, čini se da urea ima bakteriostatički ili baktericidni efekt na sve testirane organizme... Kao što bi se i očekivalo, više koncentracije uree i duža izlaganja su bila djelotvornija."

Ovo je važno jer pokazuje da kad povećamo koncentraciju uree u našem urinu, povećavamo sposobnost našeg urina da se bori s bakterijama. To je važna tjelesna funkcija pri obrani ili svladavanju bakterijskih invazija kakve se dešavaju kod upale mjehura ili bubrega.

Kako dakle povećavamo razinu uree u svom tijelu? Kao što pokazuje sljedeće ispitivanje dr. Donalda Kayea, jedan je način da se urea uzima oralno ili injekcijom, kao što je to bilo kod pacijenata u njegovom kliničkom ispitivanju; druga je metoda, pijenjem vlastitog urina, a budući da urin prirodno sadrži ureu, time se povećava koncentracija uree u našem vlastitom sistemu.

Jedan popularni tretman konvencionalne medicine za upale urinarnog trakta koji ne povećava razinu uree već je u stvari razrjeđuje praksa je namjernog ispijanja velikih količina vode ili tekućina da bi se time navodno pomoglo liječenje upale urinarnog trakta. Ta praksa obilnog ispijanja vode da bi se povećala količina mokrenja se zove vodena diureza.
Kao što su Schlegel  i drugi istraživači i klinička ispitivanja pokazala, koncentrirani urin je u stvari ključna prirodna obrana od upala urinarnog trakta, uključujući i upale bubrega. Čini se da je razrjeđivanje urina povećanim unosom vode pogrešan pristup.
Schlegel i njegovi suradnici napominju:

"Vodena diureza rezultira tako niskom koncentracijom uree u urinu da više nema baktericidnog djelovanja. Stoga se pitamo o svrsi primjene vodene diureze kao pomoćne terapije kroz povećano uzimanje vode, kod akutnog pyelonephritisa (upale bubrega) ili drugih upala urinarnog trakta."

Drugim riječima, Schlegel kaže da nije logično piti velike količine vode u borbi s upalama urinarnog trakta, jer voda razrjeđuje urin i njen sadržaj uree čime se poništava ili uvelike smanjuje prirodno antibakterijsko djelovanje urina koje tijelo koristi kao prirodnu obranu od upala urinarnog trakta.
Schlegel također primjećuje da je kronična upala bubrega povezana s nesposobnošću da se koncentrira urin. To znači da je moguće da se upala bubrega potiče urinom koji nije dovoljno koncentriran da bi urea imala svoje antibakterijsko djelovanje i stoga ne može pomoći u borbi protiv upale:

"Taj nalaz pomaže u potvrdi da se s gubitkom sposobnosti koncentracije urina i pratećim gubitkom sposobnosti koncentriranja uree, kao što se vidi kod uznapredovalog pyelonephritisa (upale bubrega), ne može postići antibakterijska koncentracija uree."

Kao što Schlegel napominje kada je koncentracija tjelesne uree razrjeđena, na primjer ispijanjem velikih količina vode ili nepravilnim radom bubrega, tijelo gubi svoju važnu prirodnu sposobnost korištenja uree kao antibakterijske obrane.
Istraživači su također otkrili da je kiseli urin više antibakterijski od ne-kiselog urina. I opet, ispijanje velike količine vode smanjuje kiselost urina i time ga čini manje antibakterijskim.
U knjizi Urinalysis in Clinical Laboratory Practice (Urinaliza u kliničkoj laboratorijskoj praksi) koju su 1975 napisala dva istraživača s laboratorija Miles, autori također primjećuju da se ispijanjem velike količine vode neutralizira prirodna kiselost urina koja ima antibakterijska svojstva:

"Ako čovjek guta velike količine vode pojavljuje se odgovarajuća diureza ili povećanje izlučivanja urina. U tom periodu, pH vrijednost urina naginje relativno fiksnoj vrijednosti koja je sasvim blizu neutralne. Ta pojava se može tumačiti kao indikacija da normalan proces prilagodbe pH urina nije u prilici funkcionirati djelotvorno..."

Ovi su istraživači također ustvrdili da:

"Prisutnost upale urinarnog trakta može uzrokovati da urin zbog djelovanja organizama koji rastvaraju ureu, postane definitivno i dugotrajno lužnat."

Drugim riječima, sama upala čini urin manje kiselim i stoga manje antibakterijskim nego što bi trebao biti, pa je logično da nema smisla još više razrjeđivati svojstva urina da se bori s bakterijama, ispijanjem velikih količina vode da bi se navodno liječila infekcija.
Sok od brusnice se savjetuje kao metoda za povećavanje antibakterijske kiselosti urina, ali kao što pokazuje sljedeće ispitivanje dr. Donalda Kayea, čini se da je primarni faktor u antibakterijskoj aktivnosti urina, koncentracija uree, a ne kiselost urina, a prekomjerno ispijanje tekućine ne doprinosi koncentraciji ureu u urinu.
Za žene koje imaju ili su imale upalu urinarnog trakta, što se obično naziva upala mjehura, sjećate se što vam liječnik neizostavno govori da činite - pijte mnogo tekućine i uzimajte lijek!
Ali u tom scenariju postoje dva velika problema. Prvo, kao što smo razmatrali, ispijanje velike količine tekućine razrjeđuje antibakterijsko djelovanje vašeg urina, a to tijelu otežava prevladati upalu urinarnog trakta.
Drugo, jedan od lijekova koje liječnik neizostavno prepisuje protiv bolova povezanih s upalom mjehura je Pyridium (phenazopyridine hydrochloride). Nažalost, Pyridium je poznati kancerogen.
Handbook of Toxic and Hazardous Chemicals and Carcinogens (Priručnik toksičnih i opasnih kemijskih spojeva i kancerogena) iz 1985, navodi da je Pyridium, (također poznat pod nazivima Bisteril, Pyridicil i Uridinal), i koristio se četrdesetak godina kao analgetik za smanjivanje bolova kod upala urinarnog trakta, u stvari poznati kancerogen:

"... kod ženki miševa značajno povećava slučajeve adenoma i karcinoma, a kod mužjaka i ženki štakora izaziva tumore debelog crijeva i rektuma."

1980 je izdano 4,4 milijuna recepta za ovaj lijek, a danas se i dalje rutinski prepisuje za bolove povezane s upalama urinarnog trakta. Sljedeći puta kada dobijete upalu urinarnog trakta, pokušajte prvo s urinarnom terapijom - neosporno je sigurnija, jeftinija i mnogo djelotvornija od vode, soka od brusnice i Pyridiuma. Svoj napredak možete kod kuće pratiti istom testnom trakom koju liječnici koriste da bi utvrdili imate li upalu urinarnog trakta (pogledajte odjeljak u poglavlju 6, o testiranju urina koje možete obaviti kod kuće).
Sljedeće ispitivanje je također napravljeno u vezi uloge urina u sprječavanju ili liječenju upala urinarnog trakta i također je pokazalo da urin može obuzdati ili ubiti bakterije kad je koncentracija uree dovoljno povećana.

Izvještaj broj 20
Naslov: Antibakterijsko djelovanje ljudskog urina, 1968, dr. Donald Kaye (pridruženi profesor medicine na medicinskom koledžu univerziteta Cornell u New Yorku).

Mnogi su istraživači do sada tražili odgovor na pitanje zašto je urin neke osobe antibakterijski dok uzorak urina druge osobe nije. Više ispitivanja tijekom dvadesetog stoljeća je potvrdilo da urin definitivno može biti antibakterijski i temeljeno na broju tih istraživanja, istraživači su razmišljali da je povećana kiselost urina to što ga čini antibakterijskim (a to je i razlog zašto se sok brusnice koji zakiseljuje urin, savjetuje kod upala urinarnog trakta).
Ali, dr. Donald Kaye se nije slagao s idejom da je kiselost glavni faktor u antibakterijskom djelovanju urina. Činilo mu se da iako kiselost doprinosi antibakterijskim svojstvima urina, nitko još nije utvrdio točan faktor u osnovi tog prirodnog djelovanja urina.
Stoga 1968 poduzima istraživanje s namjerom da pokaže da baktericidna svojstva urina nisu toliko povezana s kiselošću ili drugim faktorima, već više s koncentracijom uree u urinu.
U ispitivanju, Kaye je pokazao da je prvenstveno razina uree, a ne organskih kiselina ili drugih faktora, odgovorna za antibakterijsko djelovanje urina:

"Rezultati ovog ispitivanja pružaju dokaz o ulozi uree u ljudskom urinu kao antibakterijskog agensa. Također upućuju da unutar raspona koncentracije koje se obično nalaze u ljudskom urinu, antibakterijsko djelovanje je više funkcija sadržaja uree nego koncentracije organskih kiselina ili koncentracije amonijaka."

Kaye je pokazao da povećavanjem koncentracije uree u urinu, možemo izravno povećati sposobnost urina da zaustavi rast bakterija uzročnika bolesti:

"...Ovi su pokusi pokazali da se dodavanjem uree značajno povećava obuzdavajuća kvaliteta urina..."

Kaye također spominje nekoliko drugih istraživača koji su pokazali da je koncentrirana urea antibakterijska:

"Postoje ranija istraživanja koja upućuju da bi urea mogla doprinositi antibakterijskom djelovanju urina... Schlegel, Cuellar i O'Dell su našli da urea u hranjivoj tekućini... ima antibakterijsko djelovanje u koncentracijama od 1 prema 4.000 mililitara...
Neter i Clark su pokazali da dodavanje uree ljudskom urinu značajno povećava njegovo antibakterijsko djelovanje.
Konačno, Schlegel, Raffi, Flinner i O'Dell, Brazil i Schlegel su uspjeli smanjiti pojavu upale urinarnog trakta kod pasa i štakora dajući ureu nakon unošenja bakterija u urinarni trakt."

Kada pijete svoj urin, u biti pijete dodatnu ureu. Kao što je Kaye pokazao u svojem ispitivanju, oralnim uzimanjem dodatne uree, povećavamo koncentraciju uree u sistemu i time povećavamo antibakterijsko djelovanje našeg urina:

"Urin koji smo uzeli od dobrovoljaca nakon što su pili ureu pokazao je značajno povećanje antibakterijskog djelovanje u usporedbi s urinom uzetim prije ispijanja uree...
Kod svakog ispitanika se nakon ispijanje uree, koncentracija uree povećala za barem 0,5 grama nitrogena uree na 100 mililitara urina."

Postoji dokaz o povezanosti kiselosti urina i njegovog antibakterijskog djelovanja, ali, kao što napominje Kaye:

"Niti jedno od tih ispitivanja nije posebno nastojalo razjasniti faktore koji bi mogli doprinositi obuzdavajućem djelovanju urina i utvrditi relativnu važnost svakog od faktora."

Kaye je također pokazao, kao i Schlegel, da ispijanje velikih količina vode da bi se potaknulo povećano mokrenje (diureza) značajno smanjuje antibakterijsko djelovanje urina što zauzvrat smanjuje jedan od prirodnih mehanizama vašeg tijela za borbu protiv upala:

"Urin... uzet prije diureze bio je baktericidan za E. Coli soj 14, dok je urin uzet tijekom diureze podržavao rast tog soja...
Rezultati sadašnjeg ispitivanja i oni Roberta i Bearda i Asschera i suradnika, upućuju da antibakterijsko djelovanje ljudskog urina može biti važan faktor u sprječavanju upala urinarnog trakta i također može utjecati na razmnožavanje soja bakterija kada se upala pojavila."

Imajući u vidu sve te podatke koji podržavaju antibakterijska svojstva uree, postaje jasnije zašto se urinarnu terapiju tako dugo smatralo izuzetno učinkovitom u borbi proti različitih vrsta upala.

Izvještaj broj 21
Naslov: Antitijela koja neutraliziraju virus polia u normalnom ljudskom urinu, 1962, Martin Lerner, Jack Remington i Maxwell Finland, Časopis o kliničkim istraživanjima. (Iz Memorijalnog laboratorija Throndike, Medicinske službe na Harvardu, Bostonske gradske bolnice i Medicinskog odjela, medicinske škole Harvard u Bostonu, Massachusetts.
Predmet: Prirodna antitijela pronađena u urinu

Ovo ispitivanje se u velikoj mjeri temeljilo na nekoliko ranijih istraživanja o prisutnosti važnih prirodnih antitijela koja su pronađena u urinu.
U stvari, napravljeno je toliko istraživanja o prisutnosti antitijela u urinu da bi ih bilo nemoguće sve razmatrati. Stoga ćemo pogledati ovo i još jedno ispitivanje, a oba će nam dati dobar opći pregled tog predmeta.
Svima nam je poznata važnost antitijela u borbi protiv bolesti. Kad smo izloženi stranim organizmima koje naše tijelo doživljava kao opasne, naš imuni sustav stvara mnogo raznolikih antitijela koja napadaju, slabe i razaraju uljeze.
Većina ljudi misli da se ta antitijela nalaze samo u krvi. Ali brojna istraživanja su dokazala da je, kada se borimo s bolešću, velik broj različiti antitijela također prisutan i u urinu. U urinarnoj terapiji tijelo može nanovo upotrijebiti ta važna antitijela.
Kao što je pokazalo ovo ispitivanje 1962, antitijela u urinu su izuzetno učinkovita u borbi s bolešću i sposobna su aktivno neutralizirati ili uništiti čak i agresivni virus polia:
Neutralizirajuće djelovanje na virus polia pokazalo se u proteinskim koncentratima pripremljenim od urina većeg broja normalnih ispitanika.
Biološke karakteristike neutralizirajućeg djelovanja urina nalikovale su specifičnim antitijelima koja se nalaze u krvi.
Ta neutralizirajuća tvar u urinu ima ključne karakteristike antitijela. Daljnja ispitivanja biokemijskih i fizičkih karakteristika ovog i drugih antitijela u urinu su u tijeku.
Ovaj izvještaj je također otkrio da je nekoliko tipova antitijela urina pronađeno u drugim istraživanjima:

"Antitijela kolere i tifusa su pronađena u ne-koncentriranom urinu normalnih dobrovoljaca cijepljenih odgovarajućim cjepivom. Antitijela difterije, pneumonije, leptospiroze i salmonele su također pronađena u urinu cijepljenih ili zaraženih pojedinaca."

Medicinska zajednica bi mogla upozoravati da ponovno korištenje antitijela iz urina putem urinarne terapije nema značaja jer se antitijela tijekom bolesti ne mogu uvijek naći u urinu, a čak i kad su prisutna, nisu dovoljno koncentrirana da bi kontrolirala i borila se s bolešću. Ali to nije točno.
Istraživači su u ovom ispitivanju o antitijelima polia u urinu, jasno ustvrdili da čak i male koncentracije otkrivenih ili neotkrivenih antitijela, mogu kontrolirati i boriti se s bolešću:

"Međutim, poznato je da prisutnost antitijela, čak i u količinama koje se ne mogu uočiti uobičajenim postupcima, mogu spriječiti bolest i širenje virusa..."

U drugom istraživačkom izvještaju o prisutnosti antitijela polia u urinu, kojeg su 1967. objavili imunolozi iz bolnice Mount Sinai iz New Yorka, istraživači su potvrdili da:

"Jasno je da su antitijela polia IGA prisutna u... urinu...Čini se vjerojatnim da antitijela ove vrste mogu imati ulogu u obrani protiv napada mikroorganizama." (Demonstracija IgA antitijela polia u slini, tekućini dvanaesnika i urinu, 1967)."

Drugim riječima, kao što ta dva istraživanja pokazala, prirodna antitijela u urinu ne moraju nužno biti kemijski koncentrirana u obliku lijeka da bi bila aktivna i učinkovita, a kao što smo vidjeli, prirodne tvari su u svom prirodnom okruženju sigurnije i manje toksične za upotrebu. To znači da je ponovna upotreba antitijela u urinu u obliku urinarne terapije izuzetno značajna.
Drugi važan aspekt ponovne upotrebe antitijela urina tijekom urinarne terapije koju sam već ranije spomenula je činjenica da su antitijela vašeg urina specifična za vaše osobito zdravstveno stanje. Kada probavite svoj urin imate blagodati antitijela koje je vaše tijelo napravilo po vašoj mjeri da bi se borilo protiv bolesti za koje možda i ne znate da ih imate.
Nedavna poplava trovanja hranom iz zaražene govedine i pilića predstavlja važnu naznaku za korištenje terapija urinom i ureom. Kao što ste čitali, urin zaraženih osoba sadrži prirodna antitijela za zagađivače u hrani kao što su salmonela. Mnogo ljudi je javljalo o izvrsnim rezultatima liječenja od trovanja hranom urinarnom terapijom. Isto tako, odlična baktericidna svojstva koncentrirane uree također mogu pomoći u liječenju bakterijskih infekcija kao što je trovanje hranom. U ozbiljnim bolničkim slučajevima, primjena pacijentovog urina kombinirana s injektiranom ili intravenoznom ureom dala bi kombinaciju prirodnih antitijela, ključnih faktora imunitetne obrane i razine koncentrirane uree koji se mogu pokazati od goleme vrijednosti u tretiranju trovanja hranom te bakterijskih i virusnih infekcija svaka vrste.
Na nacionalnoj razini trošimo goleme količine vremena i novca pokušavajući dijagnosticirati kakve poremećaje imamo i obično završimo s antibiotikom ili lijekom koji možda jesu, a možda i nisu pogodni za našu "ne-specifičnu" bolest. Urinarna terapija predstavlja alternativu ovakvoj praksi jer da bi bila učinkovita ne moramo dijagnosticirati svako stanje koje imamo.
Urinarna terapija, k tome što je odličan preventivni tretman, potpuno je sigurna i primjenjiva na golemi raspon stanja. Ima mnogo slučajeva kada se vaš imuni sustav bavi prijetnjama zdravlju mnogo prije nego se pojave upozoravajući simptomi. Međutim, s urinarnom terapijom, antitijela, enzimi i izuzetno složeni hranjivi elementi u urinu mogu pomoći u borbi s bolestima prije nego se pojave simptomi i čak prije nego se mogu otkriti konvencionalnim dijagnostičkim ispitivanjima.

Izvještaj broj 22
Naslov: Upotreba egzogene i endogene uree za sintetiziranje proteina kod normalnih i uremijskih ispitanika, 1963, dr. Carmelo Giordano iz laboratorija Renal, medicinske škole univerziteta Naples.
Ovo se ispitivanje bavi jednim od najtežih problema renalnih, ili bubrežnih poremećaja, a to je pacijentova oslabljena sposobnost sintetiziranja, ili drugim riječima, razlaganja i korištenja proteina. Jetra i bubrezi normalno razlažu proteine na dušik i druge sastojke. Ali kada bubrezi zbog upale, oštećenja i slično, ne rade ispravno i ne mogu učinkovito razložiti proteine, dolazi do nedostatka proteina, mijenja se razina dušika u tijelu i zdravlje osobe je ozbiljno ugroženo.

Međutim, istraživači, poput Giordana su otkrili da urea (koja se stvara tijekom sinteze proteina i stoga sadrži dušik), može u stvari imati ulogu kod pacijenata s oboljelim bubrezima pomažući im da učinkovitije koriste proteine i postignu bolju ravnotežu dušika u tijelu.
Ovo je ispitivanje pokazalo da:

"Ako se urea doda ishrani dolazi do dovoljne sinteze neesencijalnih aminokiselina da bi se dosegla ravnoteža ili čak dodatni dušik."

Kako Giordana ističe:

"S korištenjem sintetske ishrane koja sadrži male količine esencijalnih aminokiselina, pokazalo se da urea, bilo da se daje izvana ili iznutra, koristi višak dušika koji se zadržava uremijom za sintezu neesencijalnih aminokiselina."

Urea se sve više koristi u kliničkom radu s pacijentima koji boluju od uremije i ispituje se kao tretman za bolesti bubrega.

Drugi izvještaj o ulozi uree kod bolesti bubrega iznesen je na međunarodnom simpoziju u Floridi 1968, pod nazivom Urea i bubrezi. U ovom je izvještaju Mackenzie Walser s medicinske škole univerziteta Johns Hopkins ustvrdio da:

"Kod uremijskih (bubrežnih) pacijenata koji su na dijeti koja sadrži male količine proteina, urea čini se daje glavni izvor dušika za sintezu proteina. Daljnje istraživanje ovog nalaza može uroditi dragocjenim informacija za liječenje problema bubrega."

Walser također ističe da:

"Urea se više ne može smatrati konačnim produktom metabolizma dušika već se može koristiti za sintezu proteina."

Drugim riječima, istraživanja su pokazala da urea nije samo "otpadni" ili nusproizvod tjelesnog korištenja proteina, već je u stvari važan dio tjelesnog procesa metaboliziranja proteina i održavanja pravilnih razina dušika koje je kritično za održavanje zdravlja.

Izvještaj broj 23
Naslov: Karakterizacija antitijela u ljudskom urinu, 1965, Lars A. Hanson i Eng M. Tan, (s Rockefellerovog Instituta u New Yorku), objavljeno u Journal of Clinical Investigation.

Ovo je još jedno istraživanje o antitijelima u ljudskom urinu, a predstavio ga je dr. Lars A. Hanson s pedijatrijske klinike instituta Karolinska u Švedskoj na sastanku mikrobiološkog odsjeka Švedskog medicinskog društva u Stockhomu.
Izvještaj kaže da:
Ljudski urin sadrži proteine za koje se pokazalo da su identični imunoglobulinu u krvi, odnosno antitijelima.
Izvještaj je također iznio da:
Pokazalo se da antitijela iz urina djeluju protiv više mikroorganizama uključujući koleru, salmonelu, difteriju, tetanus i polio.
Mnogi liječnici kao što su Duncan i Plesch koji su početkom dvadesetog stoljeća koristili s pacijentima terapiju urinom, primijetili su da gutanje ili injekcije vlastitog urina pacijenta ima često zapanjujući kurativni učinak na iznenađujuće veliki broj bolesti uzrokovanih bakterijama ili virusima, na primjer hepatitis, hripavac, mums, ospice i gripa.
Zanimljivo je vidjeti da su suvremena medicinska istraživanja potvrdila prisutnost antitijela različitih bolesti u urinu koja čini se imaju ulogu u uspješnoj kliničkoj primjeni urinarne terapije.
U medicinskoj literaturi ima i mnogo drugih referenci na antitijela u urin i nekoliko ih navodim ovdje.

NASTAVLJA SE

-->

Ono što nedostaje u Armstrongovoj knjizi su znanstveni dokazi. Ali njegove priče su toliko krcate nevjerojatnim dramama, na smrt bolesnih ljudi koji se čudesno oporavljaju da većina ljudi koji to čita prestane mariti za odgovarajuća laboratorijska ispitivanja.
Armstrongova knjiga je prekrasno nadahnuće, ali treba jasno vidjeti i obznaniti činjenicu da postoji toliko mnogo znanstvenih dokaza koji podupiru urinarnu terapiju. Dok to ne učinimo, liječnici i ostalo medicinsko osoblje koji tvrde da ne postoje laboratorijska ili klinička ispitivanja koja je potvrđuju, zastrašiti će i odvratiti većinu ljudi od urinarne terapije.
K tome, Armstrongova metoda produženog gladovanja na urinu i vodi, vrlo je radikalna i sigurno nije preporučljiva za samostalnu domaću upotrebu. Armstrong  je krajnje pažljivo nadzirao svoje pacijente i za njihovo gladovanje osiguravao određene uvjete koje je danas teško oponašati.
Knjiga Johna Armstronga je nadahnjujuća zbirka svjedočanstava i odlično je štivo za svakog tko se zanima za urinarnu terapiju.

Izvještaj broj 12
Naslov: Djelovanje uree i nekih njezinih derivata na bakterije, Louis Weinstein i Alice McDonald, 1946, iz Evans Memorial, Memorijalne bolnice Massachusetts i medicinskog odjela u Bostonu.

Predmet: Sposobnost uree da razara bakterije
Razmatranje: Potencijalna opasnost u korištenju sintetičkih derivata urina.

Ovo ispitivanje je tek jedno od nekoliko koje je o anti-bakterijskim svojstvima uree provelo dvoje istraživača, Weinstein i McDonald. U ovom izvještaju, oni razmatraju prijašnje istraživanje o antibakterijskom djelovanju uree i iznose da su njihova istraživanja također potvrdila da će urea i zakočiti rast i razoriti mnogo različitih tipova bakterija kao što su one koje uzrokuju dizenteriju, tifus, te stafilokokne i streptokokne upale: "Urea i urethan su bakteriostatici i baktericidi za velik broj gram-negativnih i gram-pozitivnih bakterija..."
Drugim riječima, ovo je ispitivanje dokazalo, kao i mnoga druga, da urea može zaustaviti rast ili ubiti mnogo različitih tipova bakterija. Ovo istraživanje o urei je također dobar primjer razloga da se sintetički spojevi lijekova ne trebaju rutinski koristiti kao zamjena za osnovne ili prirodne ljekovite elemente.

Kao što su Weinstein i McDonald naveli, za uništavanje bakterija koristili su i ureu i kemijski sintetizirani spoj uree, uretan te su savjetovali i ureu i uretan za medicinsku upotrebu kao antibakterijska sredstva. Weinstein i McDonald su otkrili da uretan (koji se izrađuje zagrijavanjem uree i miješanjem s alkoholom i drugim sintetičkim agensima) ponekad brže i ubojitije uništava bakterije od same uree te su više naglasili njegovo korištenje nego same uree. Ali u to vrijeme nisu shvatili da uretan ima karcinogeno djelovanje na tijelo. U četvrtom godišnjem izvještaju o karcinogenim tvarima, 1985 je napomenuto: "Za tu tvar (uretan) se opravdano može sumnjati da je karcinogena." Razmatranje o karcinogenom djelovanju uretana također je objavljeno u časopisu Advanced Cancer Research, 1968.
Iz toga možete vidjeti kako znanstvenici koji eksperimentiraju s novim i "poboljšanim" sintetičkim lijekovima, mogu izuzetno opasno pogriješiti. U doba Weinsteina i McDonald, nije bilo načina da se zna ili predvidi kakvo će dugoročno djelovanje uretan imati na tijelo. Isto vrijedi i danas s novim lijekovima koji u početku izgledaju kao čudesni, ali naknadno se ispostavi da su smrtonosne tvari.
Složeni lijekovi iz derivata urina mogu medicinskim istraživačima, pa čak i potrošačima,  izgledati boljim. No kakvo dobro od njih ako se kasnije dokaže da su štetni ili čak smrtonosni? Za jednostavnu ureu i urin se gotovo tijekom cijelog jednog stoljeća znanstvenih ispitivanja i korištenja pokazalo da su sigurni. Stoga je svakako razumno da ih se počne rutinski koristiti u medicini prije nego se pribjegava potencijalno opasnim kemijski spojenim lijekovima.

Izvještaj broj 13
Naslov: Urinarna terapija, 1947, profesor J. Plesch, dr. med., iz članka u Engleskom medicinskom časopisu, The Medical Press (London).

Predmet: Korištenje urinarne terapije pri liječenju zaraznih bolesti, astme, alergija, migrena, virusnih upala, peludne groznice, dijabetesa, artritisa, poremećaja adrenalnih i tiroidnih žlijezda te srčanih bolesti.

Engleski liječnik, dr. Plesch je naveliko i s uspjehom u svojoj medicinskoj praksi u širokoj lepezi bolesti koristio injekcije prirodnog urina:
"...U stvari, moja preporuka da se koristi urin inficirane osobe radi auto-vakcinacije je samo proširenje metoda koje su koristili Jenner i Pasteur i stoga je neobično da se auto-urinarna vakcinacija nije već prije koristila. Glavna razlika između Pasteur-Fennerovih metoda i auto-urinarne terapije je u činjenici da je inokulacijom pacijentovog svježeg urina, aktivni infektivni materijal bio oslabljen prolaskom kroz vlastito tijelo primatelja.
Iz mog iskustva sam uvjeren da je vrijedno sistematski ispitati ovu metodu s obzirom na sve zarazne bolesti, uključujući dječju paralizu i druge.
K tome, tijekom primjene ove terapije, zapazio sam neke značajne efekte. Među mojim prvim pacijentima koje sam tretirao urinarnom terapijom bi je i tipični slučaj astme. Odmah nakon prve injekcije i prije nego je bilo vremena da se razvije djelovanje vakcinacije, ovaj je pacijent prestao imati svoje svakodnevne napade astme.
Nastavljajući tim tragom, otkrio sam da se anafilaktičke (alergične) osobe mogu desenzibilizirati auto-urinarnim injekcijama. Naknadno istraživanje me je uvjerilo da se auto-urinarna terapija može sa značajnom prednošću koristiti protiv svih vrsta alergija, kao što su peludna-groznica, urtikarija, crijevni poremećaji kao što su grčevi itd. Također je ublažavala migrenu i druga spazmatička stanja.
Od kada sam prije tri godine počeo auto-urinarnom terapijom, dao sam nekoliko stotina injekcija i nisam naišao niti na jedan slučaj u kojem bi pacijentu na bilo koji način bilo loše.
Iz tog razloga i jer je postupak tako jednostavan da ga svaki liječnik bez teškoća može primijeniti, odlučio sam se objaviti svoja otkrića na ovom početnom stupnju. Opažanja koja sam citirao su nesumnjivo dovoljna da bi stručnjacima ukazala da se radi o potpuno novom polju istraživanja koje može dati značajne doprinose našem razumijevanju bakteriologije, imunologije i serologije.
Ako se vanjske genitalije očiste, svježi muški i ženski urin su praktično sterilni. Stoga se u svrhu injekcije urin može uzeti izravno u sterilnu posudu... Primjena je stvarno vrlo jednostavna. Najprikladniji postupak je intraglutealna injekcija. Kada se urin koristi kao auto-vakcinacija, našao sam da je obično dovoljna jedna injekcija od četvrtine do pola cc. svježeg urina. U slučajevima alergije, našao sam da je dobro početi s 5 cc. Svježeg urina i ponavljati injekcije smanjujući doze do 1/2 cc. svježeg urina... Tako se urin može koristiti za imunizaciju ili desenzibilizaciju. Liječenje pacijentovim vlastitim urinom je indicirano protiv bakterijskih ili virusnih infekcija i protiv alergijskih stanja... Što više, enzimi i krajnji produkti hormona koji se nalaze u urinu čine vjerojatnim da ova metoda bude korisna protiv metaboličkih poremećaja kao što su dijabetes i artritis te protiv poremećaja funkcije jajnika ili štitnjače, itd."

Slučajevi
Žutica
1) Gospođica M. - 14 godina. U školi, nekoliko napadaja ikterusa (žutice). Od 2. siječnja 1945, potištena, glavobolje, bez apetita, obložen jezik, nešto povećana temperatura. Osjećaj nadutosti u abdomenu, bolovi u desnom hipogastriumu . 13. siječnja, potpuno razvijena žutica, urin tamno smeđi. 16. siječnja, intraglutealna injekcija od 1/2 cc. vlastitog urina. Bez lokalne reakcije. 31. siječnja, simptomi žutice na koži, bjeloočnicama i urinu potpuno odsutni. Ponovno se dobro osjeća.

Ulkus, probavne smetnje
2) Lance-Corporal L. - 28 godina. 1942 se pridružio vojsci Novog Zelanda. Dobio infektivni hepatitis u Africi. Nakon bolničkog liječenja žutica je nestala, ostao osjećaj slabosti, probavnih smetnji i depresija. Sljedećih godina ponavljanje bolničkog liječenja. Više puta bio na rendgenskom pregledu radi čira na dvanaestniku i žučnih kamenaca. Od onda se povlačio uokolo žaleći se na gubitak apetita, iscrpljenost i bezvoljnost, bolove u abdomenu nakon uzimanja hrane, zatvor, grčeve i neugodu u trbuhu s napuhavanjem. 14. ožujka 1945, injekcije s 1/2 cc. svježeg urina.
Pacijent izvještava sljedeće - osjećao se bolje nakon injekcije, 15. ožujka, osjeća se normalno, pražnjenje crijeva uredno. 16. ožujka, osjeća se sasvim normalno izuzev osjetljivosti u želucu, 17. ožujka, bez promjene. 21. ožujka, sasvim dobro, ali se osjetljivost u želucu pojačala. 24. ožujka, upaljeno grlo, grozničavost, osjećaj slabosti i depresije. 25. ožujka, ne može jesti, upaljeno grlo, grozničavost, slabost. 26. ožujka, jede. Smanjila se upala grla. 29. ožujka, osjeća se sasvim dobro, pražnjenje uredno, vratila se snaga... 3. travnja, bez promjene, još uvijek dobre volje, osjeća se dobro. 26. kolovoza, pacijent piše: osjećam 100 postotno poboljšanje svog zdravlja, jedem s apetitom, dobro spavam i vrlo sam aktivan, bez osjetljivosti u želucu ili bolesti.

Astma
4) Gospodin T. - 17 godina. Prvi napad astme u dobi od jedne godine: "Crvenilo, plavkasta koža, borba za zrak. Napadaji traju satima." Promjena mjesta boravka ne donosi poboljšanje. Svakodnevni napadaji. Astmatična deformacija grudnog koša. 12. listopada 1945, injekcija 2 cc. svježeg urina, bez napadaja do 8. studenog, nakon naprezanja. Popodne 2 cc. svježeg urina. Napadaj prestaje u pet minuta. Jaka lokalna reakcija tijekom trideset sati. 30. prosinca, počinje bivati hladno, ali samo s neznatnim napadajima astme. Od zadnje injekcije bez jakih napadaja. 12. travnja 1946, ponovljena injekcija 1/2 cc. svježeg urina. 25. travnja, napadaji prestaju.

Peludna alergija
5) Gospodin J. B. - 44 godine. Od djetinjstva jaki napadaji peludne groznice krajem svibnja. 31. svibnja 1946, 2 cc. injekcije svježeg urina. 8. lipnja, nova injekcija od 2 cc. 9. lipnja, u očima se pojavilo neznatno curenje i osjećaj peckanja, ali se alergija nije dalje razvila te je potpuno nestala 20. lipnja.

Migrene, menstrualni problemi
8) Gospođa H. - 32 godine. Udata. Žalbe od djetinjstva. Žali se na grčeve, nadutost, probavne smetnje, napadaje jake migrene koji se redovno pojavljuju prije menstruacije. 4. travnja 1945, injekcija 2 cc. svježeg urina. Injekcije ponovljene 10. i 17. travnja. U posljednje dvije godine nema probavnih smetnji, nema napadaja migrene prije menstruacije. Ostali spazmatični simptomi su također nestali.

Artritis, srčani problemi
9) Gospodin F. - 43 godine. U dobi od dvadeset godina, poliartritis uz horeju (živčani poremećaj). Mitralna insuficijencija koja je dovela do golemog širenja lijevog atriuma. Jaki napadaji slabosti srca. U posljednje četiri godine opetovani napadi plućnog edema s krvavim ispljuvkom. Posljednje dvije godine stanje otežano bronhijalnom astmom. Prva injekcija 12. siječnja 1946 s 3 cc. svježeg urina. Na dan injekcije, pacijent se osjeća mnogo bolje, nakon dvadeset i četiri sata jaki napad astme. Srce je oslabilo i mora se liječiti. Tek slaba astma; 3. ožujka, injekcija od 2 cc. svježeg urina. Jaki napadaji srčane slabosti, nemirno spavanje. Od tada se pacijent oporavlja; ne samo da su mu prestali napadaji bronhijalne astme, nego se i stanje srca značajno popravilo. Opet može leći i raditi neke vježbe. Od zadnje injekcije pacijentu ne trebaju lijekovi za srce.

Hripavac
3) M. W. - 4 i 1/2 godine. Razvio jake napadaje kašljanja s povraćanjem. Hripavac je epidemičan u tom selu. Dao injekcije urina... Tijekom noći, jaki napadaj kašlja s gustom sluzi, bolesno se osjeća... Sljedećeg dana se na svaki način osjeća mnogo bolje, nema hripanja niti vraćanja kronične astme. Njegova majka kasnije piše "Dijete je bolje nego ikad. Od prve injekcije više nema astme (prije nekoliko tjedana)". Vidio sam dijete četiri mjeseca nakon injekcije. Fizički se razvija bez ikakvih smetnji. Kronični ekcem i upala očnih kapaka su također nestali.

Plesch govori i o mnogim drugim uspješnim slučajevima tijekom svog kliničkog korištenja urinarne terapije i rezultati su tako impresivni da je teško vjerovati da je urinarna terapija kao opći način liječenja i za odrasle i za djecu, prošla u javnosti tako nezapaženo.

Izvještaj broj 4
Naslov: O djelovanju ljudskog urina na bacil tuberkuloze, 1951, dr. K. B. Bjoresjo, s odjela medicinske kemije, Uppsala, Švedska.
Predmet: Anti-tuberkulozno djelovanje urina.

Iako su neki medicinski istraživači već mnogo godina bili svjesni da različite tjelesne tečnosti kao što su krvni serum i slina imaju obuzdavajuće djelovanje na bakterije tuberkuloze, Bjornesjo, Skadndinavski istraživač, otkrio je da je urin mnogo djelotvorniji od bilo koje druge tjelesne tečnosti u obuzdavanju rasta bacila tuberkuloze:
"U preliminarnom eksperimentu izvedenom u ovom laboratoriju koristeći (otopinu) sline, krvnog seruma i urina različitih subjekata... postalo je jasno da je u eksperimentalnim uvjetima obuzdavajuće djelovanje sline i seruma vrlo slabo... S druge strane, čini se da je urin imao značajno jače obuzdavajuće djelovanje, a koncentracija od pedeset postotnog urina, u većini slučajeva je potpuno zaustavila rast bacila tuberkuloze..."
Bjornesjo je proveo opsežno ispitivanje anti-tuberkuloznih svojstava urina i zaključio da:

1) Većina ispitivanih uzoraka urina pokazala je jako inhibitorno djelovanje na rast bakterije tubercule.
2) Ljudski urin također ima baktericidno djelovanje na bakterije tuberculose.
3) U laboratorijskim testovima se pokazalo da je anti-TB element urina prisutan i kod tuberculin pozitivnim i negativnim pojedincima te također kod zdravih vegetarijanaca i kod pacijenata s aktivnom tuberkulozom.
4) Prisutnost urina u urinarnom traktu pokazuje anti-TB efekt koji može utjecati na tijek i širenje tuberkuloze u samom urinarnom traktu.

Bjornesjovi eksperimenti pokazuju da ljudski urin može zakočiti rast i čak potpuno razoriti bakterije tuberkuloze, ali on nije mogao identificirati koji element u urinu je odgovoran za anti-tuberkuloznu aktivnost.
U stvari Bornesjo je mnogo godina, ali sasvim bez uspjeha, pokušavao utvrditi anti-tubercularni element u urinu da bi ga se moglo izolirati. Tek je 1965, četrnaest godina nakon Bjornesjovih prvih pokušaja Japanski istražitelj otkrio i izolirao taj misteriozni anti-TB element u urinu.
Bjornesjo je razmatrao mogućnost da je urea taj antituberkularni agens u urinu, ali je, možda preuranjeno odbacio tu mogućnost. U svojim je eksperimentima, Bjornesjo razmatrao samo anti-bakterijsku snagu 2 postotne otopine uree, što je prosječna količina uree prisutna u normalnom urinu. Međutim, kako je pokazalo kasnije istraživanje (vidi dr. Schelgel), urea u većim koncentracijama (8%) koči ili razara i gram negativne i gram pozitivne bakterije. Dakle iako su u urinu prisutni i drugi anti-tuberkularni agensi, najvjerojatnije je da i urea ima određenu ulogu.
No, ponovno, kad bismo za liječenje tuberkuloze koristili samo ekstrakt uree, umjesto cijelog urina, važan anti-tuberkularni element kojeg je Bjornesjo otkrio u cijelom urinu, bio bi izostavljen iz takvog liječenja. To ukazuje da kombinacija cijelog urina i uree može dati izuzetno djelotvoran tretman za tuberkulozu.

Izvještaj broj 15
Naslov: Istraživanja o obuzdavajućim svojstvima derivata askorbinske kiseline i njihovoj mogućoj ulozi u obuzdavanju koje pokazuje urin na bacil tuberkuloze, 1954, dr. Quentin Myrvik, R. Weiser, B. Houglum i L. Berger. Iz odjela mikrobiologije medicinske škole univerziteta u Washingtonu.

Kada je Bjornesjo otkrio da urin može obuzdati ili razoriti bakteriju koja uzrokuje tuberkulozu, umjesto da upotrijebi tu informaciju da bi podupro tradicionalnu urinarnu terapiju, proveo je još nekoliko intenzivnih istraživanja u pokušaju da odredi što to točno u urinu ubija bacile tuberkuloze. Namjera je bila izolirati taj agens da bi ga se proizvelo u obliku lijeka. No, kao što smo rekli, njegova istraživanja nisu urodila uspjehom.
Ovo istraživanje je još jedan pokušaj nekoliko drugih istraživača da se pronađe taj misteriozni element u urinu koji razara bakterije tuberkuloze. Oni su sugerirali da bi se moglo raditi o askorbinskoj kiselini (vitaminu C) u urinu:

"Ideja da askorbinska kiselina u urinu i serumu djeluje obuzdavajuće na bacil tuberkuloze nije nova... Ta promatranja nisu u neskladu s idejom pisaca ovog izvještaja da obuzdavajuća aktivnost urina o kojoj je izvijestio Bjornesjo na neki način ovisi o askorbinskoj kiselini."

Ta pretpostavka je bila kriva. Tek nekoliko godina kasnije u sljedećem istraživanju obavljenom 1965 Japanski su istraživači uspjeli djelomično identificirati tvar u urinu koja je zaustavila rast bakterija tuberkuloze.

Izvještaj broj 16
Naslov: Izoliranje polipeptida iz ljudskog urina koji ima značajne obuzdavajuće djelovanje na bacil tuberkuloze, 1965, Shusuke Tsuji, i drugi, iz petog odjela istraživačkog tuberkuloškog instituta univerziteta Kyoto.

U jednoj od uvodnih rečenica ovog izvještaja, istraživači napominju da je: "velika većina Japanaca odrasle dobi pozitivna na bakteriju tuberkuloze..."
To je očito bio razlog zašto je Japanskim istražiteljima bilo od interesa da ustanove laboratorijske dokaze anti-TB svojstava urina i zašto su proveli vlastita istraživanja u potrazi za anti-TB elementom u urinu:

"Ukratko, iako je dobro poznata činjenica da ljudski urin ima sposobnost kočiti rast bacila tuberkuloze... kemijska priroda te aktivne tvari je ostala nejasna. U našem je istraživanju postalo jasno da je barem jedan od aktivnih agensa, polipeptid."

Iako su ovi istraživači identificirali jedan od aktivnih elemenata urina koji koče rast bakterija tuberkuloze kao polipeptid (lanac aminokiselina), također su priznali da postoje i drugi "još neutvrđeni agensi" odgovorni za anti-TB svojstva urina.
Većini nas u SAD ozbiljnost tuberkuloze nije jasna. S našim obiljem hrane, odličnim sanitarijama i suvremenim lijekovima, čini se da smo se riješili te nekada zastrašujuće bolesti. No, sasvim nedavno, ovaj članak koji smo spomenuli u trećem poglavlju, otkriva da je tuberkuloza prijetnja i u naše doba:

The Associated Press, petak, 8. listopada 1993.
Washington - Novi slučajevi tuberkuloze se pojavljuju alarmantnom brzinom i predstavljaju posebnu prijetnju siromašnima i ljudima s virusom koji uzrokuje sindrom stečene deficijencije imuniteta (AIDS), izvijestio je u četvrtak kongresni analitičar... Kongresni izvještaj kaže da se: Nastojanja da se tuberkuloza obustavi kompliciraju jer su se pojavili sojevi otporni na lijekove protiv tuberkuloze...

Činjenica da su tuberkuloza i drugi mikroorganizmi koji uzrokuju bolesti sada otporni na mnoge od naših kemijskih lijekova trebala bi negdje u našoj svijesti zazvoniti na uzbunu. Cijela ideja evolucije se temelji na prilagodbi i preživljavanju, a kao što ovaj i drugi slični članci otkrivaju, bakterije koje uzrokuju bolesti očito preživljavaju prilagođavajući svoju prirodnu obranu na naše kemijske lijekove. No, da li mi prilagođavamo svoje prirodne odbrane mikroorganizmima?
Kako bi se prirodne odbrane našeg imuniteta mogle razviti i normalno prilagoditi novim i jačim sojevima mikroorganizama kada neprestano potiskujemo prirodne odgovore našeg tijela na bolesti, neprirodnim lijekovima? Godinama smo ometali čak i najosnovniju prirodnu obranu tijela kao što je visoka temperatura, dajući kemijske lijekove za ključni prirodni odaziv imuniteta na zaraze i bolesti.
Ključna činjenica koju smo previdjeli u ovoj eri suvremene medicine je da samo tijelo ima urođenu prirodnu sposobnost da se prilagodi i promijeni u suočavanju s utjecajem novih bolesti koju kemijski lijekovi nemaju.
Mogli bismo pomisliti da medicinski znanstvenici mogu neprestano istupati s novijim i jačim lijekovima da bi se suočili s novim mikroorganizmima. Ali istraživanje na lijekovima nije uvijek uspješno i za razvijanje novih načina liječenja su potrebne mnoge godine. Mnogi od nas bi sasvim lako mogli postati žrtve tih novih bakterija i virusa kao što su AIDS, mnogo prije nego što naši znanstvenici shvate koji su to organizmi i kako nas ubijaju.
Prirodne medicinske supstance, poput ljekovitih biljaka ili urina ili homeopatskih lijekova su tradicionalno poznate po svojoj sposobnosti da nježno pomažu i podupiru naše tijelo u njegovim vlastitim imunim reakcijama, umjesto da ih potiskuju snažnim kemijskim intervencijama. Stoga i trebamo naglašavati njihov korištenje i smanjiti našu ovisnost o lijekovima. Metode potiskivanja imunih reakcija koje koristi današnja konvencionalna medicina mogle bi se pokazati kao naš kraj ako ih nastavimo koristiti tako neodgovorno kao što to danas činimo.

 

Izvještaj broj 17

Naslov: Djelovanje uree na pritisak cerebrospinalne tekućine kod ljudi, 1956, iz žurnala  Američkog medicinskog udruženja.

Predmet: Smanjivanje pritiska cerebrospinalne tekućine ureom; upotreba uree kao diuretika i kod meningitisa.

 

Ovo je zanimljivo istraživanje bez presedana. Dva univerzitetska liječnika koja su vodila ovo istraživanje bila su zaintrigirana mogućnošću da se urea koja je poznata kao izvrstan prirodni diuretik, također može koristiti za smanjivanje prekomjernog pritiska tekućine na mozak i leđnu moždinu izazvanog različitim bolesnim stanjima ili poremećajima kao što su tumori na mozgu, hidrocefalus (voda u lubanji), krvarenja u mozgu ili meningitis.

Prekomjerni pritisak unutar lubanje može biti izuzetno opasan te ako je jak i ne smanji se može uzrokovati smrt. Stoga je vrlo važno smanjiti taj pritisak ili upalu što je brže i djelotvornije moguće bez da se izazivaju štetne nuspojave. Oticanje i pritisak u cerebralnoj šupljini i kičmenom području također stvaraju probleme tijekom operacija na mozgu.

Istraživači su u ovom početnom ispitivanju položili osnove za upotrebu uree u svrhu smanjivanja takvog pritiska:

"Svrha ovog izvještaja je opisati nalaze u preliminarnom ispitivanju radi utvrđivanja sigurnosti i učinkovitosti s kojom se urea može koristiti intravenozno u svrhu smanjivanja pritiska u lubanji. U tu svrhu su korišteni mnogi drugi agensi ali je svaki imao neželjena djelovanja koja su ograničavala ili onemogućavala njihovu upotrebu."

 

U ovom ispitivanju, liječnici su izvijestili o dobrim rezultatima u kliničkim pokušajima na pacijentima s prekomjernim pritiskom u lubanji:

 

"...našli smo da je prosječni pad pritiska izazvan ureom bio četiri i pol puta veći od onog postignutog sukrozom ili dekstrozom, a... učinci uree su bili mnogo trajniji."

 

Također se razmatra klinička upotreba uree:

 

"Međutim, urea se klinički koristila iz drugih razloga, a ne radi smanjivanja napetosti u lubanji. Već je dugo bila prepoznata kao učinkoviti diuretični agens. Salter kaže: "Jedan od najučinkovitijih diuretskih agenasa je urea, prirodni, vlastiti ne-elektrolitski diuretik." U svrhu poticanja diureze, daje se oralno, 20 grama, dva do pet puta dnevno."

 

Uspješno povijesno korištenje uree u kombinaciji sa sulfa lijekovima se također komentira u vezi s liječenjem meningitisa ureom:

 

"LaLonde i Gardner su davali ureu zajedno sa sulfonamidima pri tretiranju meningitisa... Iz toga je jasno da kliničko korištenje uree nije bez presedana. Radi se o normalnom tjelesnom metabolitu koji se i u velikim dozama dobro podnosi..."

 

Uspjeh ovog preliminarnog ispitivanja o korištenju uree u neurokirurgiji potaknulo je daljnja istraživanja. Sljedeće ispitivanje je bilo jedno od nekoliko naknadnih istraživačkih projekata i kliničkih proba koji su utvrdili ureu kao učinkovito sredstvo za tretiranje mnoštva različitih poremećaja uključujući prekomjerni pritisak tekućine u tijelu.

 

Izvještaj broj 18

Naslov: Urea - nova upotreba starog sredstva, 1957, sa simpozija o kirurgiji glave i vrata.

Predmet: Tretmani ureom prekomjernog cerebralnog i spinalnog pritiska, moždanih tumora koje se ne može operirati, oteklina u mozgu, predmenstrualnog zadržavanja vode, meningitisa, kroničnog glaukoma, hidrocefalusa, delirium tremensa i epilepsije.

Zbog ohrabrujućih rezultata prijašnjih istraživanja o urei, liječnici su proveli intenzivnije ispitivanje koje je uključivalo opširne kliničke pokuse u korištenju uree na tri stotine pacijenata s širokim rasponom poremećaja, uključujući tumore na mozgu, hidrocefalus, migrene, glaukom, meningitis, apsces mozga, odvajanje retine i predmenstrualno oticanje.
Rezultati njihovih pokusa su bili toliko uspješni da su liječnici zaključili da:

"Ovaj agens (urea) ima definitivno mjesto u terapeutskom arsenalu neurologa i neurokirurga... Kombinacija uree i 10 postotnog invertiranog šećera se sada rutinski koristi u neurokirurškoj službi za intravenoznu primjenu..."

Bilo je izvještaja o značajnim slučajevima u kojima je kliničko korištenje uree doslovno spašavala život kao na primjer u slučaju žene kod koje se nakon kirurškog uklanjanja tumora na malom mozgu pojavilo jako oticanje ili edem mozga.

"Četvrti dan nakon operacije pokazivala je znakove povećanog pritiska u lubanji. U sljedećih nekoliko sati postajala je sve više letargična i onda iznenada nije davala nikakvih reakcija... Zjenice su joj se proširile i ukočile, sistolični pritisak joj je skočio... Pokrenute su pripreme da je se odveze u operacionu dvoranu radi uklanjanja dijela kosti lubanje. Kao hitna mjera joj je intravenozno data urea. Unutar dvadeset minuta od početka davanja injekcije, krvni pritisak joj se vratio na normalu, a zjenice su počele reagirati na svjetlo. Od tada nadalje njen je oporavak protekao bez posebnih zbivanja...
U ovom slučaju je primjena uree definitivno spasila život, jer je prije njene primjene pacijentica bila u kritičnom stanju i njeno preživljavanje do obavljanja kirurške dekompresije nije bilo vjerojatno...
Pokazalo se da je urea spašavala život i u mnogim drugim sličnim situacijama."

Istraživači su komentirali i o tretmanu ureom drugog pacijenta koji je podvrgnut kirurškom uklanjanju tumora na mozgu, ali je već tri mjeseca kasnije razvio drugi velikim tumor na mozgu:

"...pacijent je primio 256 ml. trideset postotne uree. Nakon dva sata rastuća masa je potpuno nestala."

O diuretičkim svojstvima uree, liječnici su izvijestili sljedeće:

"Urea je jedan od najkorisnijih, ne-metaboličkih, ne-elektrolitskih diuretika. Njena se diuretička svojstva ne smanjuju nakon produžene primjene kao što je slučaj sa solima koje stvaraju kiselinu."

Opažajući njeno djelovanje na pritisak tekućine u očima kod glaukoma i drugih očnih pacijenata, istraživači su ustvrdili da:

"Dvadeset i pet pacijenata s akutnim i kroničnim glaukomom, orbitalnim tumorima, odvajanjem retine i drugim stanjima primilo je ureu. Uspoređujući djelovanje uree s Wiamozlom na intraokularni pritisak, urea se pokazala djelotvornijom..."

Kao što su istraživanja, liječnici i istraživači dokazali, urea je siguran, ne-toksičan, izuzetno djelotvoran i jeftin diuretik - ali na žalost, nije čak niti navedena po svojim diruetičnim svojstvima u Physician's Desk Reference (PDR) koja je liječnički vodič u liječenju odobrenim lijekovima.
Ali Diamox, sintetički diuretik za kojeg su liječnici rekli da je manje djelotvoran od uree, je naveden u PDR knjizi - iako je dokazano da je urea sigurnija i učinkovitija od Diamoxa i više drugih sintetičkih diuretika, a također je i odobrena od FDA. Zašto se onda liječnicima kao diruetično sredstvo preporučuje Diamox, a ne urea?

Diamox je sulfonamidni lijek i poput svih sulfonamidnih lijekova može biti opasan. Physician's Desk Reference (1992) upozorava da je bilo "smrtnih slučajeva" povezanih s Diamoxom i da može izazvati jake alergijske reakcije, kočenje rada koštane srži, smanjenje broja bijelih krvnih stanica, anemiju i mnoštvo drugih jednako zastrašujućih nuspojava.
S druge strane, urea je djelotvorni, jeftini diuretik i nema nuspojava ili toksičnosti i odobrena je od FDA. Ali liječnici to ne znaju - umjesto toga ih se upućuju da prepišu Diamox ili neki drugi oblik "preporučenog" diuretičkog lijeka kojeg guraju proizvođači lijekova. Teško je vjerovati da se konvencionalni medicinski establišment žali pacijentima i medijima na prodavače "zmijskog ulja" i isprazno nas uvjerava da javnost treba zaštititi, dok se istovremeno potpuno ignoriraju očito uvjerljiva medicinska istraživanja poput ovog o urei.
Drugu stvar koju treba uzeti u obzir je da sintetički diuretici narušavaju ravnotežu elektrolita u tijelu što može stvoriti kaos u vašem tijelu i zdravlju. Ali, kao što istraživači ističu, urea je ne-elektrolitski diuretik koji bezopasno smanjuje pritisak tekućine u tijelu, a njezino djelovanje je duže nego kod drugih diuretika.
Većina ljudi i aktivnih liječnika nikad nije čula za oralno uzimanje uree, ali to u medicinskim ispitivanjima nije rijetkost. Liječnici su u ovom ispitivanju, kao i mnogi drugi istraživači, dali velike doze uree oralno kao i intravenozno:

"...Urea je također u obliku tablete ili praha rastopljenog u nezaslađenom voćnom soku ili slično, davana na usta..."

Ovo je ispitivanje poput mnogih prije njega, ponovno potvrdilo da je urea, čak i u velikim dozama, bezopasno medicinsko sredstvo, a također krajnje jednostavna za primjenu i djelotvorna:

Doziranje. "...Nakon što je dokazano da je urea sigurno sredstvo i da se dobro podnosi u velikim dozama, doze su povećavane sve do danas, kada je kod većine pacijenata doza 1 gram po kilogramu tjelesne mase..."

Zbog uspjeha preliminarnih kliničkih ispitivanja u korištenju uree kod različitih bolesnih stanja, liječnici savjetuju da:

"Daljnje ispitivanje uree je opravdano u liječenju encefalopatije (abnormalnog stanja funkcioniranja moždanog tkiva)..., Menierove bolesti (bolest unutarnjeg uha), pred-menstrualnog oticanja, eklampsije, očne kirurgije, glaukoma, delirijum tremensa, epilepsije..."

Istraživači su izvijestili da poduzimaju daljnja široka istraživanja o medicinskim primjenama uree.

Izvještaj broj 19
Naslov: Baktericidno djelovanje uree, 1961, J. U. Schlegel, Jorge Cuellar i R. M. O'Dell, s univerziteta Tulane, medicinske škole, kirurškog odsjeka, odjela urologije, u New Orleansu, državi Louisiana. Ovo istraživanje je bilo podržano sredstvima Službe za javno zdravlje i laboratorijima Abbott.
Predmet: Urea i infekcije urinarnog trakta

Vodeći se ranijim povijesnim istraživanjima o antibakterijskim svojstvima uree, Schlegel i njegova skupina proveli su ovo ispitivanje da bi utvrdili kakvo djelovanje bi urea imala na bakterije koje se obično nalaze kod upala urinarnog trakta, kao što su upale mjehura i bubrega:

"Još od 1906 je poznato da urea ima baktriostatično djelovanje te da mijenja oblik patogenih organizama (Peju i Rajat i Wilson).
Symmers i Kirk su 1915 koristili prah uree kao dezinficijens prilikom tretiranja rana. Također se lokalno koristio u kirurgiji za sprečavanje širenja bolesti. Foshay (1935) je s dobrim rezultatima koristio ureu lokalno kod otitisa (upale uha).
McKay i Schroeder (1936) su iskušavali korištenje uree kod virusa dječje paralize i bjesnoće te otkrili da je urea viruse oslabila i konačno uništila. Holder i Mackay (1943) su lokalno koristili ureu na ranama za poticanje rasta novog tkiva i uklanjanje mrtvog tkiva...
Weinstein i McDonald (1945) su pokazali baktericidno djelovanje uree na mikroorganizme i pokazala se učinkovitost protiv bakterija tifusa, paratifusa i dizenterije...
Na temelju tih nalaza krenuli smo ispitivati djelovanje uree u koncentracijama unutar fizioloških raspona, na neke bakterije koje se obično nalaze pri upalama urinarnog trakta."

Iako nisu uspjeli odrediti mehanizam kojim je urea kočila razvoj ili ubijala bakterije, Schlegel i njegovi suradnici su zaključili da:

"Iz dobivenih rezultata, čini se da urea ima bakteriostatički ili baktericidni efekt na sve testirane organizme... Kao što bi se i očekivalo, više koncentracije uree i duža izlaganja su bila djelotvornija."

Ovo je važno jer pokazuje da kad povećamo koncentraciju uree u našem urinu, povećavamo sposobnost našeg urina da se bori s bakterijama. To je važna tjelesna funkcija pri obrani ili svladavanju bakterijskih invazija kakve se dešavaju kod upale mjehura ili bubrega.

Kako dakle povećavamo razinu uree u svom tijelu? Kao što pokazuje sljedeće ispitivanje dr. Donalda Kayea, jedan je način da se urea uzima oralno ili injekcijom, kao što je to bilo kod pacijenata u njegovom kliničkom ispitivanju; druga je metoda, pijenjem vlastitog urina, a budući da urin prirodno sadrži ureu, time se povećava koncentracija uree u našem vlastitom sistemu.

Jedan popularni tretman konvencionalne medicine za upale urinarnog trakta koji ne povećava razinu uree već je u stvari razrjeđuje praksa je namjernog ispijanja velikih količina vode ili tekućina da bi se time navodno pomoglo liječenje upale urinarnog trakta. Ta praksa obilnog ispijanja vode da bi se povećala količina mokrenja se zove vodena diureza.
Kao što su Schlegel  i drugi istraživači i klinička ispitivanja pokazala, koncentrirani urin je u stvari ključna prirodna obrana od upala urinarnog trakta, uključujući i upale bubrega. Čini se da je razrjeđivanje urina povećanim unosom vode pogrešan pristup.
Schlegel i njegovi suradnici napominju:

"Vodena diureza rezultira tako niskom koncentracijom uree u urinu da više nema baktericidnog djelovanja. Stoga se pitamo o svrsi primjene vodene diureze kao pomoćne terapije kroz povećano uzimanje vode, kod akutnog pyelonephritisa (upale bubrega) ili drugih upala urinarnog trakta."

Drugim riječima, Schlegel kaže da nije logično piti velike količine vode u borbi s upalama urinarnog trakta, jer voda razrjeđuje urin i njen sadržaj uree čime se poništava ili uvelike smanjuje prirodno antibakterijsko djelovanje urina koje tijelo koristi kao prirodnu obranu od upala urinarnog trakta.
Schlegel također primjećuje da je kronična upala bubrega povezana s nesposobnošću da se koncentrira urin. To znači da je moguće da se upala bubrega potiče urinom koji nije dovoljno koncentriran da bi urea imala svoje antibakterijsko djelovanje i stoga ne može pomoći u borbi protiv upale:

"Taj nalaz pomaže u potvrdi da se s gubitkom sposobnosti koncentracije urina i pratećim gubitkom sposobnosti koncentriranja uree, kao što se vidi kod uznapredovalog pyelonephritisa (upale bubrega), ne može postići antibakterijska koncentracija uree."

Kao što Schlegel napominje kada je koncentracija tjelesne uree razrjeđena, na primjer ispijanjem velikih količina vode ili nepravilnim radom bubrega, tijelo gubi svoju važnu prirodnu sposobnost korištenja uree kao antibakterijske obrane.
Istraživači su također otkrili da je kiseli urin više antibakterijski od ne-kiselog urina. I opet, ispijanje velike količine vode smanjuje kiselost urina i time ga čini manje antibakterijskim.
U knjizi Urinalysis in Clinical Laboratory Practice (Urinaliza u kliničkoj laboratorijskoj praksi) koju su 1975 napisala dva istraživača s laboratorija Miles, autori također primjećuju da se ispijanjem velike količine vode neutralizira prirodna kiselost urina koja ima antibakterijska svojstva:

"Ako čovjek guta velike količine vode pojavljuje se odgovarajuća diureza ili povećanje izlučivanja urina. U tom periodu, pH vrijednost urina naginje relativno fiksnoj vrijednosti koja je sasvim blizu neutralne. Ta pojava se može tumačiti kao indikacija da normalan proces prilagodbe pH urina nije u prilici funkcionirati djelotvorno..."

Ovi su istraživači također ustvrdili da:

"Prisutnost upale urinarnog trakta može uzrokovati da urin zbog djelovanja organizama koji rastvaraju ureu, postane definitivno i dugotrajno lužnat."

Drugim riječima, sama upala čini urin manje kiselim i stoga manje antibakterijskim nego što bi trebao biti, pa je logično da nema smisla još više razrjeđivati svojstva urina da se bori s bakterijama, ispijanjem velikih količina vode da bi se navodno liječila infekcija.
Sok od brusnice se savjetuje kao metoda za povećavanje antibakterijske kiselosti urina, ali kao što pokazuje sljedeće ispitivanje dr. Donalda Kayea, čini se da je primarni faktor u antibakterijskoj aktivnosti urina, koncentracija uree, a ne kiselost urina, a prekomjerno ispijanje tekućine ne doprinosi koncentraciji ureu u urinu.
Za žene koje imaju ili su imale upalu urinarnog trakta, što se obično naziva upala mjehura, sjećate se što vam liječnik neizostavno govori da činite - pijte mnogo tekućine i uzimajte lijek!
Ali u tom scenariju postoje dva velika problema. Prvo, kao što smo razmatrali, ispijanje velike količine tekućine razrjeđuje antibakterijsko djelovanje vašeg urina, a to tijelu otežava prevladati upalu urinarnog trakta.
Drugo, jedan od lijekova koje liječnik neizostavno prepisuje protiv bolova povezanih s upalom mjehura je Pyridium (phenazopyridine hydrochloride). Nažalost, Pyridium je poznati kancerogen.
Handbook of Toxic and Hazardous Chemicals and Carcinogens (Priručnik toksičnih i opasnih kemijskih spojeva i kancerogena) iz 1985, navodi da je Pyridium, (također poznat pod nazivima Bisteril, Pyridicil i Uridinal), i koristio se četrdesetak godina kao analgetik za smanjivanje bolova kod upala urinarnog trakta, u stvari poznati kancerogen:

"... kod ženki miševa značajno povećava slučajeve adenoma i karcinoma, a kod mužjaka i ženki štakora izaziva tumore debelog crijeva i rektuma."

1980 je izdano 4,4 milijuna recepta za ovaj lijek, a danas se i dalje rutinski prepisuje za bolove povezane s upalama urinarnog trakta. Sljedeći puta kada dobijete upalu urinarnog trakta, pokušajte prvo s urinarnom terapijom - neosporno je sigurnija, jeftinija i mnogo djelotvornija od vode, soka od brusnice i Pyridiuma. Svoj napredak možete kod kuće pratiti istom testnom trakom koju liječnici koriste da bi utvrdili imate li upalu urinarnog trakta (pogledajte odjeljak u poglavlju 6, o testiranju urina koje možete obaviti kod kuće).
Sljedeće ispitivanje je također napravljeno u vezi uloge urina u sprječavanju ili liječenju upala urinarnog trakta i također je pokazalo da urin može obuzdati ili ubiti bakterije kad je koncentracija uree dovoljno povećana.

Izvještaj broj 20
Naslov: Antibakterijsko djelovanje ljudskog urina, 1968, dr. Donald Kaye (pridruženi profesor medicine na medicinskom koledžu univerziteta Cornell u New Yorku).

Mnogi su istraživači do sada tražili odgovor na pitanje zašto je urin neke osobe antibakterijski dok uzorak urina druge osobe nije. Više ispitivanja tijekom dvadesetog stoljeća je potvrdilo da urin definitivno može biti antibakterijski i temeljeno na broju tih istraživanja, istraživači su razmišljali da je povećana kiselost urina to što ga čini antibakterijskim (a to je i razlog zašto se sok brusnice koji zakiseljuje urin, savjetuje kod upala urinarnog trakta).
Ali, dr. Donald Kaye se nije slagao s idejom da je kiselost glavni faktor u antibakterijskom djelovanju urina. Činilo mu se da iako kiselost doprinosi antibakterijskim svojstvima urina, nitko još nije utvrdio točan faktor u osnovi tog prirodnog djelovanja urina.
Stoga 1968 poduzima istraživanje s namjerom da pokaže da baktericidna svojstva urina nisu toliko povezana s kiselošću ili drugim faktorima, već više s koncentracijom uree u urinu.
U ispitivanju, Kaye je pokazao da je prvenstveno razina uree, a ne organskih kiselina ili drugih faktora, odgovorna za antibakterijsko djelovanje urina:

"Rezultati ovog ispitivanja pružaju dokaz o ulozi uree u ljudskom urinu kao antibakterijskog agensa. Također upućuju da unutar raspona koncentracije koje se obično nalaze u ljudskom urinu, antibakterijsko djelovanje je više funkcija sadržaja uree nego koncentracije organskih kiselina ili koncentracije amonijaka."

Kaye je pokazao da povećavanjem koncentracije uree u urinu, možemo izravno povećati sposobnost urina da zaustavi rast bakterija uzročnika bolesti:

"...Ovi su pokusi pokazali da se dodavanjem uree značajno povećava obuzdavajuća kvaliteta urina..."

Kaye također spominje nekoliko drugih istraživača koji su pokazali da je koncentrirana urea antibakterijska:

"Postoje ranija istraživanja koja upućuju da bi urea mogla doprinositi antibakterijskom djelovanju urina... Schlegel, Cuellar i O'Dell su našli da urea u hranjivoj tekućini... ima antibakterijsko djelovanje u koncentracijama od 1 prema 4.000 mililitara...
Neter i Clark su pokazali da dodavanje uree ljudskom urinu značajno povećava njegovo antibakterijsko djelovanje.
Konačno, Schlegel, Raffi, Flinner i O'Dell, Brazil i Schlegel su uspjeli smanjiti pojavu upale urinarnog trakta kod pasa i štakora dajući ureu nakon unošenja bakterija u urinarni trakt."

Kada pijete svoj urin, u biti pijete dodatnu ureu. Kao što je Kaye pokazao u svojem ispitivanju, oralnim uzimanjem dodatne uree, povećavamo koncentraciju uree u sistemu i time povećavamo antibakterijsko djelovanje našeg urina:

"Urin koji smo uzeli od dobrovoljaca nakon što su pili ureu pokazao je značajno povećanje antibakterijskog djelovanje u usporedbi s urinom uzetim prije ispijanja uree...
Kod svakog ispitanika se nakon ispijanje uree, koncentracija uree povećala za barem 0,5 grama nitrogena uree na 100 mililitara urina."

Postoji dokaz o povezanosti kiselosti urina i njegovog antibakterijskog djelovanja, ali, kao što napominje Kaye:

"Niti jedno od tih ispitivanja nije posebno nastojalo razjasniti faktore koji bi mogli doprinositi obuzdavajućem djelovanju urina i utvrditi relativnu važnost svakog od faktora."

Kaye je također pokazao, kao i Schlegel, da ispijanje velikih količina vode da bi se potaknulo povećano mokrenje (diureza) značajno smanjuje antibakterijsko djelovanje urina što zauzvrat smanjuje jedan od prirodnih mehanizama vašeg tijela za borbu protiv upala:

"Urin... uzet prije diureze bio je baktericidan za E. Coli soj 14, dok je urin uzet tijekom diureze podržavao rast tog soja...
Rezultati sadašnjeg ispitivanja i oni Roberta i Bearda i Asschera i suradnika, upućuju da antibakterijsko djelovanje ljudskog urina može biti važan faktor u sprječavanju upala urinarnog trakta i također može utjecati na razmnožavanje soja bakterija kada se upala pojavila."

Imajući u vidu sve te podatke koji podržavaju antibakterijska svojstva uree, postaje jasnije zašto se urinarnu terapiju tako dugo smatralo izuzetno učinkovitom u borbi proti različitih vrsta upala.

Izvještaj broj 21
Naslov: Antitijela koja neutraliziraju virus polia u normalnom ljudskom urinu, 1962, Martin Lerner, Jack Remington i Maxwell Finland, Časopis o kliničkim istraživanjima. (Iz Memorijalnog laboratorija Throndike, Medicinske službe na Harvardu, Bostonske gradske bolnice i Medicinskog odjela, medicinske škole Harvard u Bostonu, Massachusetts.
Predmet: Prirodna antitijela pronađena u urinu

Ovo ispitivanje se u velikoj mjeri temeljilo na nekoliko ranijih istraživanja o prisutnosti važnih prirodnih antitijela koja su pronađena u urinu.
U stvari, napravljeno je toliko istraživanja o prisutnosti antitijela u urinu da bi ih bilo nemoguće sve razmatrati. Stoga ćemo pogledati ovo i još jedno ispitivanje, a oba će nam dati dobar opći pregled tog predmeta.
Svima nam je poznata važnost antitijela u borbi protiv bolesti. Kad smo izloženi stranim organizmima koje naše tijelo doživljava kao opasne, naš imuni sustav stvara mnogo raznolikih antitijela koja napadaju, slabe i razaraju uljeze.
Većina ljudi misli da se ta antitijela nalaze samo u krvi. Ali brojna istraživanja su dokazala da je, kada se borimo s bolešću, velik broj različiti antitijela također prisutan i u urinu. U urinarnoj terapiji tijelo može nanovo upotrijebiti ta važna antitijela.
Kao što je pokazalo ovo ispitivanje 1962, antitijela u urinu su izuzetno učinkovita u borbi s bolešću i sposobna su aktivno neutralizirati ili uništiti čak i agresivni virus polia:
Neutralizirajuće djelovanje na virus polia pokazalo se u proteinskim koncentratima pripremljenim od urina većeg broja normalnih ispitanika.
Biološke karakteristike neutralizirajućeg djelovanja urina nalikovale su specifičnim antitijelima koja se nalaze u krvi.
Ta neutralizirajuća tvar u urinu ima ključne karakteristike antitijela. Daljnja ispitivanja biokemijskih i fizičkih karakteristika ovog i drugih antitijela u urinu su u tijeku.
Ovaj izvještaj je također otkrio da je nekoliko tipova antitijela urina pronađeno u drugim istraživanjima:

"Antitijela kolere i tifusa su pronađena u ne-koncentriranom urinu normalnih dobrovoljaca cijepljenih odgovarajućim cjepivom. Antitijela difterije, pneumonije, leptospiroze i salmonele su također pronađena u urinu cijepljenih ili zaraženih pojedinaca."

Medicinska zajednica bi mogla upozoravati da ponovno korištenje antitijela iz urina putem urinarne terapije nema značaja jer se antitijela tijekom bolesti ne mogu uvijek naći u urinu, a čak i kad su prisutna, nisu dovoljno koncentrirana da bi kontrolirala i borila se s bolešću. Ali to nije točno.
Istraživači su u ovom ispitivanju o antitijelima polia u urinu, jasno ustvrdili da čak i male koncentracije otkrivenih ili neotkrivenih antitijela, mogu kontrolirati i boriti se s bolešću:

"Međutim, poznato je da prisutnost antitijela, čak i u količinama koje se ne mogu uočiti uobičajenim postupcima, mogu spriječiti bolest i širenje virusa..."

U drugom istraživačkom izvještaju o prisutnosti antitijela polia u urinu, kojeg su 1967. objavili imunolozi iz bolnice Mount Sinai iz New Yorka, istraživači su potvrdili da:

"Jasno je da su antitijela polia IGA prisutna u... urinu...Čini se vjerojatnim da antitijela ove vrste mogu imati ulogu u obrani protiv napada mikroorganizama." (Demonstracija IgA antitijela polia u slini, tekućini dvanaesnika i urinu, 1967)."

Drugim riječima, kao što ta dva istraživanja pokazala, prirodna antitijela u urinu ne moraju nužno biti kemijski koncentrirana u obliku lijeka da bi bila aktivna i učinkovita, a kao što smo vidjeli, prirodne tvari su u svom prirodnom okruženju sigurnije i manje toksične za upotrebu. To znači da je ponovna upotreba antitijela u urinu u obliku urinarne terapije izuzetno značajna.
Drugi važan aspekt ponovne upotrebe antitijela urina tijekom urinarne terapije koju sam već ranije spomenula je činjenica da su antitijela vašeg urina specifična za vaše osobito zdravstveno stanje. Kada probavite svoj urin imate blagodati antitijela koje je vaše tijelo napravilo po vašoj mjeri da bi se borilo protiv bolesti za koje možda i ne znate da ih imate.
Nedavna poplava trovanja hranom iz zaražene govedine i pilića predstavlja važnu naznaku za korištenje terapija urinom i ureom. Kao što ste čitali, urin zaraženih osoba sadrži prirodna antitijela za zagađivače u hrani kao što su salmonela. Mnogo ljudi je javljalo o izvrsnim rezultatima liječenja od trovanja hranom urinarnom terapijom. Isto tako, odlična baktericidna svojstva koncentrirane uree također mogu pomoći u liječenju bakterijskih infekcija kao što je trovanje hranom. U ozbiljnim bolničkim slučajevima, primjena pacijentovog urina kombinirana s injektiranom ili intravenoznom ureom dala bi kombinaciju prirodnih antitijela, ključnih faktora imunitetne obrane i razine koncentrirane uree koji se mogu pokazati od goleme vrijednosti u tretiranju trovanja hranom te bakterijskih i virusnih infekcija svaka vrste.
Na nacionalnoj razini trošimo goleme količine vremena i novca pokušavajući dijagnosticirati kakve poremećaje imamo i obično završimo s antibiotikom ili lijekom koji možda jesu, a možda i nisu pogodni za našu "ne-specifičnu" bolest. Urinarna terapija predstavlja alternativu ovakvoj praksi jer da bi bila učinkovita ne moramo dijagnosticirati svako stanje koje imamo.
Urinarna terapija, k tome što je odličan preventivni tretman, potpuno je sigurna i primjenjiva na golemi raspon stanja. Ima mnogo slučajeva kada se vaš imuni sustav bavi prijetnjama zdravlju mnogo prije nego se pojave upozoravajući simptomi. Međutim, s urinarnom terapijom, antitijela, enzimi i izuzetno složeni hranjivi elementi u urinu mogu pomoći u borbi s bolestima prije nego se pojave simptomi i čak prije nego se mogu otkriti konvencionalnim dijagnostičkim ispitivanjima.

Izvještaj broj 22
Naslov: Upotreba egzogene i endogene uree za sintetiziranje proteina kod normalnih i uremijskih ispitanika, 1963, dr. Carmelo Giordano iz laboratorija Renal, medicinske škole univerziteta Naples.
Ovo se ispitivanje bavi jednim od najtežih problema renalnih, ili bubrežnih poremećaja, a to je pacijentova oslabljena sposobnost sintetiziranja, ili drugim riječima, razlaganja i korištenja proteina. Jetra i bubrezi normalno razlažu proteine na dušik i druge sastojke. Ali kada bubrezi zbog upale, oštećenja i slično, ne rade ispravno i ne mogu učinkovito razložiti proteine, dolazi do nedostatka proteina, mijenja se razina dušika u tijelu i zdravlje osobe je ozbiljno ugroženo.

Međutim, istraživači, poput Giordana su otkrili da urea (koja se stvara tijekom sinteze proteina i stoga sadrži dušik), može u stvari imati ulogu kod pacijenata s oboljelim bubrezima pomažući im da učinkovitije koriste proteine i postignu bolju ravnotežu dušika u tijelu.
Ovo je ispitivanje pokazalo da:

"Ako se urea doda ishrani dolazi do dovoljne sinteze neesencijalnih aminokiselina da bi se dosegla ravnoteža ili čak dodatni dušik."

Kako Giordana ističe:

"S korištenjem sintetske ishrane koja sadrži male količine esencijalnih aminokiselina, pokazalo se da urea, bilo da se daje izvana ili iznutra, koristi višak dušika koji se zadržava uremijom za sintezu neesencijalnih aminokiselina."

Urea se sve više koristi u kliničkom radu s pacijentima koji boluju od uremije i ispituje se kao tretman za bolesti bubrega.

Drugi izvještaj o ulozi uree kod bolesti bubrega iznesen je na međunarodnom simpoziju u Floridi 1968, pod nazivom Urea i bubrezi. U ovom je izvještaju Mackenzie Walser s medicinske škole univerziteta Johns Hopkins ustvrdio da:

"Kod uremijskih (bubrežnih) pacijenata koji su na dijeti koja sadrži male količine proteina, urea čini se daje glavni izvor dušika za sintezu proteina. Daljnje istraživanje ovog nalaza može uroditi dragocjenim informacija za liječenje problema bubrega."

Walser također ističe da:

"Urea se više ne može smatrati konačnim produktom metabolizma dušika već se može koristiti za sintezu proteina."

Drugim riječima, istraživanja su pokazala da urea nije samo "otpadni" ili nusproizvod tjelesnog korištenja proteina, već je u stvari važan dio tjelesnog procesa metaboliziranja proteina i održavanja pravilnih razina dušika koje je kritično za održavanje zdravlja.

Izvještaj broj 23
Naslov: Karakterizacija antitijela u ljudskom urinu, 1965, Lars A. Hanson i Eng M. Tan, (s Rockefellerovog Instituta u New Yorku), objavljeno u Journal of Clinical Investigation.

Ovo je još jedno istraživanje o antitijelima u ljudskom urinu, a predstavio ga je dr. Lars A. Hanson s pedijatrijske klinike instituta Karolinska u Švedskoj na sastanku mikrobiološkog odsjeka Švedskog medicinskog društva u Stockhomu.
Izvještaj kaže da:
Ljudski urin sadrži proteine za koje se pokazalo da su identični imunoglobulinu u krvi, odnosno antitijelima.
Izvještaj je također iznio da:
Pokazalo se da antitijela iz urina djeluju protiv više mikroorganizama uključujući koleru, salmonelu, difteriju, tetanus i polio.
Mnogi liječnici kao što su Duncan i Plesch koji su početkom dvadesetog stoljeća koristili s pacijentima terapiju urinom, primijetili su da gutanje ili injekcije vlastitog urina pacijenta ima često zapanjujući kurativni učinak na iznenađujuće veliki broj bolesti uzrokovanih bakterijama ili virusima, na primjer hepatitis, hripavac, mums, ospice i gripa.
Zanimljivo je vidjeti da su suvremena medicinska istraživanja potvrdila prisutnost antitijela različitih bolesti u urinu koja čini se imaju ulogu u uspješnoj kliničkoj primjeni urinarne terapije.
U medicinskoj literaturi ima i mnogo drugih referenci na antitijela u urin i nekoliko ih navodim ovdje.

NASTAVLJA SE

Nubilus Logo