Savršeni lijek - 6

Izvještaj 34
Naslov: Imuno-tolerancija, Physician's Handbook, 1982, iz Međunarodnog instituta za imunologiju u Canoga Parku, Kaliforniji.
Ovaj je izvještaj izuzetno sveobuhvatno i vrlo detaljno istraživanje povijesne i trenutne upotrebe urino-terapije za tretiranje alergija:
"Primjena, konzumiranje i injekcije urina postojali su već najmanje 4.000 godina. Povremeno naizgled zamru da bi se uvijek ponovno pojavili. Dok su drugi "pomodni" ili "nadriliječnički" tretmani nestajali, liječenje urinom je ostalo..."
Izvještaj nastavlja navodeći nekoliko temeljitih kliničkih ispitivanja koji su koristili urino-terapiju i imali odlične rezultate. Istraživači su primijetili da injekcije urina ne samo da u velikoj mjeri uklanjaju alergijske simptome, već se čini i da podižu imunitete:

"Čini se da se [korištenje urino-terapije] izaziva pojačani odgovor ili stimuliranje imunog sustava, uglavnom broja T-stanica. Tijekom liječenja, pacijenti izvještavaju o odsutnosti virusnih bolesti (gripe, prehlade, itd.), ili o vrlo smanjenim simptomima.
Čini se da su mala djeca tijekom tretmana, posebno vrlo otporna na prehlade, dok njihova braća i sestre (koji nisu na urino-terapiji) imaju uobičajene uzastopne virusne upale. Astmatičari s uzastopnim upalama sinusa i pluća izvještavaju o značajnom smanjenju ili izostanku takvih uzastopnih infekcija.
Kod nekoliko pacijenata s niskim brojem T-stanica, broj T-stanica se po završetku liječenja vratio u normalu.

Ta informacija nije važna samo za alergičare, već i kao što smo rekli, također za oboljele od AIDS-a, u smislu da je ta bolest karakterizirana nenormalno malim brojem T-stanica, što dalje doprinosi slabom imunitetu.

Izvještaj 38
Naslov: Auto-imuno terapija protiv alergije kod ljudi: faktor fiziološke samo-obrane, 1983, C. W. M. Wilson i A. Lewis. Odjel gerijatrije, bolnica Law u Carluke u Škotskoj.
Wilson i Lewis, temeljem prethodnih istraživanja o alergiji i nakon vlastitih opširnih eksperimenata s upotrebom urino-terapije kod životinja kao prirodnog liječenja za alergije, prihvatili su se sljedećeg istraživanja kod ljudi da bi utvrdili učinkovitost i pravilno doziranje urina u liječenju alergija.
Wilson i Lewis su urino-terapiju nazvali Auto-imuna bukalna urino-terapija (AIBUT). Bukalna terapija je oralno uzimanje lijeka pri čemu se supstanca drži između obraza i zuba.
Ovo je istraživanje ustvrdilo da:
Pokazalo se da se u zidovima urinarnog trakta izlučuju specifična antitijela. Ovaj nalaz ukazuje da se alergeni luče u urin te da je posljedična reakcija antigen-antitijelo odgovorna za stvaranje bolesnikovih alergijskih simptoma. U takvim se okolnostima može očekivati da bi primjena bolesnikovog urina mogla spriječiti razvoj specifičnih reakcija uzrokovanih nizom alergena na koje je bolesnik osjetljiv...
Orijentaciono ispitivanje je provedeno na dvadeset i pet bolesnika da bi se ustanovio učinkoviti postupak davanja urina te otkrilo da li njegova terapeutska primjena može olakšati alergijske simptome...
Brzo se ustanovilo da je nerazrijeđeni urin učinkovit za provođenje Auto-imune bukalne urino-terapije (AIBUT) kod ljudi.
AIBUT je započeta u trenutku kad bi postalo očigledno da je alergijsko stanje izmaklo kontroli, često u sprezi s istovremenim pojačanim koncentracijama vanjskih antigena u zraku kao što su polen, plijesni, povećana vlažnost praćena urbanim zagađenjem zraka, ili porast kućne prašine ili organskih dimova povezanih s pojačanim centralnim grijanjem, čišćenjem stambenog prostora ili bojanjem...
AIBUT se izvodi stavljanjem čistog urina pod jezik.
Upotreba razrijeđenog urina može dovesti do nepotpunog olakšavanja simptoma ili čak pojačavanja simptoma... Urin se uzima i daje prije glavnih obroka protiv kojih se želi postići zaštita...
Zabilježeni su simptomi od kojih bolesnik pati prije primjene urina.

Neutralizirajuća doza je indicirana kad pacijent više ne osjeća okus ili temperaturu primljenog urina. Pokazalo se da se pojava okusa temelji na imunoj reakciji...
Tijekom postupka davanja AIBLIT, alergijski simptomi se u početku povećavaju, a zatim smanjuju s promjenom i jačinom osjeta okusa i temperature, a zatim nestaju nakon ponavljane primjene kapljice urina pod jezik. Ukupan broj danih kapljica čini neutralizirajuću dozu. Tu dozu treba dati prije obroka koristeći urin koji je uzet prije obroka. Pacijent mjeri neutralizirajuću dozu prateći broj kapljica... Uzima se prateći proces u ogledalu. Posljednje četiri kapi se uzimaju odvojeno da bi se odsustvom okusa i temperature utvrdilo da je uzeta neutralizirajuća doza.
(Zaključujemo da) AIBUT može kontrolirati veliki raspon preosjetljivosti na hranu i različite vanjske i kemijske uzroke."

Nakon što je završio ovo kliničko ispitivanje, Wilson je 1984. proveo dodatno istraživanje o upotrebi urina u liječenju alergija te je ponovno zaključio da je to učinkovit i izuzetno poželjan tretman za alergije:

Velika je prednost AIBUT-a nad drugim oblicima terapija protiv alergije da bolesnik sam proizvodi i koristi vlastiti urin za vlastitu terapiju...
S terapeutskog stanovišta, AIBUT ima prednosti pred drugim tretmanima kao što su uklanjanje hrane koja izaziva alergiju, imuno-terapija hranom i neutralizacija hrane. Učinkovit je, ništa ne košta i lako se primjenjuje. Već u prvom susretu liječnik može naučiti pacijenta kako prepoznati neutralizirajuću dozu. Pacijent nakon toga može sam primjenjivati AIBUT, po potrebi mijenjajući dozu u skladu s promjenom hrane i okolišnim faktorima."

Wilson je proveo dodatne pokuse i kod životinja i kod ljudi da bi odredio ispravno doziranje urina koje bi bilo terapeutski učinkovito. Konačno je zaključio da urino- terapija za alergije treba biti primjenjivanja stavljajući kapljice urina pod jezik sve dok se ne prestanu osjećati okus i temperatura:
"Terapeutski učinkovita doza urina je određena točkom kada stavljanjem kapljica urina pod jezik, pacijent više ne osjeća okus ili temperaturu."
U svom ispitivanju 1984, Wilson je također pokazao da je urin učinkovit kao tretman za Raynaudov fenomen, stanje koje izaziva bljedilo, hladnoću i znojenje udova, posebno ruku:
"Raynoudovi simptomi potaknuti hladnom vodom su značajno smanjeni nakon primjene učinkovitih doza neprokuhanog urina u AIBUT-u."
Ovi izvještaji o urino-terapiji i alergijama su izuzetni pokazatelji snage i sveobuhvatnosti urino-terapije i koliko različite zdravstvene koristi može dati. To je posebno važno s obzirom na činjenicu koliko je bolesti od kojih danas patimo povezano s alergijama.

Mentalna stanja
Izvještaj 36 - Indikacije općeg istraživanja
Mnogi korisnici urino-terapije, uključujući doktore Dunne i Fife, specijaliste za alergije koje smo već spomenuli izvještavaju o učinku urino-terapije na depresiju i druge mentalne poremećaje kao što su histerija, izljevi bijesa, itd..
"U postupku liječenja psihijatrijskih bolesnika, dr. Fife je našao da istovremeno nestaju mnoge naizgled fizičke bolesti, kao što su multipla skleroza, kolitis, hipertenzija, lupus, reumatoidni artritis, hepatitis, hiper-aktivnost, insuficijencija gušterače, psorijasa i ekcemi, dijabetes, herpes zoster, mononukleoza i tako dalje...
Ostali koji su tretirali alergije i fizičke bolesti uočili su da se dešava i obrnuto. Istovremeno su se smanjivali mentalni simptomi njihovih pacijenata."

Također sam čitala novinski članak koji govori da su istraživači otkrili da klinička depresija može biti uzrokovana niskim razinama kemijskog spoja u mozgu pod nazivom PEA (phenylethylamine), a to je prirodna tvar slična amfetaminu koju mozak neprestano stvara i rastvara:
"Neprirodno niske razine PEA uzrokuju manjak zanimanja i koncentracije, gubljenje osjećaja zadovoljstva, zaboravljivost, povlačenje od drugih ljudi i druge simptome karakteristične za depresiju. Istraživači su našli da se ključni produkt razgradnje PEA, zvan PAA (phenyl acetate), u mjerljivim količinama izlučuje u urinu."

PAA bi mogao igrati ulogu u poboljšanjima kod mentalnih poremećaja koja su zamijećena kod korisnika urino-terapije. No, urin sadrži bezbrojne hranjive tvari, terapeutske agense i nesumnjivo druge još neutvrđene elemente kao što su hormoni i druge kemijske tvari važne za mozak koje bi mogle doprinijeti takvom poboljšanju.

Izvještaj 37

Naslov: Baktericidna svojstva urina za neisserie gonoreje, 1987, robert C. Noble, dr. med. i M. Parekh, (S medicinskog odjela zaraznih bolesti medicinskog koledža Kentucky). Objavljeno u časopisu Sexually Transmitted Diseases).
Predmet: Učinci urina na gonoreju
Ovo je ispitivanje slijedilo nakon istraživačkog programa (McCutcheon i suradnici 1977) koje je istraživalo sposobnost urina da ubija bakterije gonoreje. To istraživanje je zaključilo da dovoljno koncentrirani urin može razoriti uzročnike gonoreje te pružiti prirodnu imunost na tu bolest.
1987, Noble i Parekh su potvrdili McCutcheonove nalaze da koncentrirani urin stvarno može ubiti bakterije gonoreje:

"Ovi rezultati pokazuju da dovoljno koncentrirani kiseli urin može kroz nepoznati mehanizam ubiti bakterije gonoreje."

Noble i Parekh su također pomno ispitivali koji sastojci urina bi mogli biti odgovorni za njegova svojstva liječenja gonoreje te su zaključili da povećana kiselost i koncentracija daju urinu sposobnost razaranja gonoreje:

"Naše je ispitivanje kao i ono McCutcheona i suradnika, našlo da su i pH i koncentracija urina važni čimbenici u baktericidnoj aktivnosti urina prema gonokokima."

Ovo je istraživanje također pokazalo kao i ono Schlegela, Cuellara, O'Della i Kayea, da je povišena razina ureu u urinu sposobna onemogućiti rast bakterija gonoreje:
"Bakterije gonoreje nisu rasle nakon primjene 100 mg uree po ml."
I opet, oralna terapija urinom će povećati kiselost urina i koncentraciju uree u sistemu što, kao što smo vidjeli, zauzvrat može uništiti veliki raspon organizama koji uzrokuju bolesti, uključujući gonoreju.
Po potrebi, također možemo kontrolirati i povećati kiselost urina ishranom (vidite poglavlje 6 radi informacije kako to postići te kako pratiti razinu pH urina kod kuće).

Izvještaj 38
Naslov: Utvrđivanje specifičnog interleukina-1 inhibitora u urinu bolesnika s temperaturom, 1984, Zenghua Liao i suradnici, objavljeno u Journal of Experimental Medicine, siječanj 1984. (dr, Liao je bio u programu razmjene učenjaka iz Kineskog medicinskog centra Fujian, a ovo je istraživanje imalo potporu donacijama Nacionalnog zdravstvenog instituta i drugih).

Interleukin-1 (IL-1) je između ostalog, jedna od obrambenih tvari tjelesnog imuniteta koja potiče visoku temperaturu, vrućicu. Kao što mnogi znamo, vrućica pomaže tijelu uništiti štetne mikroorganizme.
No, istraživači su ustanovili  da tijelo, tijekom infekcije ili napada, ne proizvodi samo IL-1 već također stvara supstancu koja usporava, ili suzbija proizvodnju IL-1, vjerojatno zato da tijelo tijekom bolesti ne bi postalo suviše vruće ili opasno upaljeno. Ta tvar koja drži vrućicu pod kontrolom nazvana je IL-1 inhibitor.
Istraživači su otkrili da se taj važni IL-1 inhibitor ne nalazi samo u krvi, već također u urinu. U ovom ispitivanju, istraživači su našli da je IL-1 inhibitor prisutan u normalnom urinu kao i u urinu bolesnika s vrućicom:

"Ti nalazi ukazuju da je IL-1 inhibitor normalan sastojak ljudskog urina, ali da su razine te tvari u urinu značajno povećane u stanju vrućice... Našli smo da urin bolesnika s vrućicom sadrži snažni IL-1 inhibitor. Ustanovljeno je da urin bolesnika s vrućicom sadrži visoke koncentracije IL-1."

Terapeuti koji su primjenjivali urino-terapiju, uključujući Duncan, Plesch, Armstrong, Wilson, Dunne i drugi, izvijestili su da interna urino-terapija snižava vrućicu tijekom bolesti ili upale tijekom napada alergije. Taj IL-1 inhibitor u urinu može sigurno davati svoj doprinos u antiupalnim svojstvima urina.

Izvještaj 39
Naslov: Urokinasa, osnovni i klinički aspekti (knjiga), 1982, dr. p.m. Mannuci i dr. A. D'Angelo.

Ova knjiga razmatra nekoliko istraživanja koja pokazuju medicinska svojstva i primjenu sastojka urina pod nazivom urokinaza. U istraživanjima se pokazalo da urokinaza može učinkovito rastvoriti ugruške krvi u venama, arterijama, srcu i plućima koji uzrokuju ozbiljne ili smrtne srčane napade, moždane udare itd. urokinaza se također pokazala učinkovita u ispravljanju oftalmoloških ugrušaka krvi, krvarenju, smanjenoj cirkulaciji i liječenju glaukoma.
Urokinaza u obliku lijeka koji je nazvan "čudesni rastvarač krvnih ugrušaka", bio je dostupan već nekoliko godina ali nije ušao u rutinsku upotrebu jer se pokazalo da uzrokuje ozbiljne nuspojave kao što su krvarenje.
Ali za ne-kritične situacije ne trebamo uzimati taj lijek niti brinuti o nuspojavama da bismo imali koristi od urokinaze jer je već prirodno dostupna u urinu u mjerljivim količinama i u sigurnim koncentracijama. Kako je ovo istraživanje otkrilo:

Urokinaza postoji u nekoliko molekularnih oblika i ima je u svježe ispuštenom urinu.
Urokinaza u obliku jednostrukog lanca i visoke molekularne težine nedavno je izolirana iz svježe ispuštenog urina. (1981, Husain, Garewich i Lipinski).
Urokinaza može učinkovito liječiti i čak rastvarati opasne krvne ugruške u arterijama i venama koji mogu zatvoriti krvne sudove i dovesti do stanja kao što su moždani udar i srčani napad.
Taj prirodni rastvarač krvnih ugrušaka u urinu je svakako od ogromnog značaja i koristi u dugoročnoj zdravstvenoj prevenciji, a blagodat urokinaze možemo lako imati bez nuspojava i bez ikakvih troškova kad redovito koristimo urino-terapiju.

Urino-terapija i liječenje kože
Dermatološke i kozmetičke primjene urina
Sljedeća tri izvještaja se bave trenutnim istraživanjima o ovlaživačima kože i upotrebi uree kao ovlaživača te tretmanima kože za različita stanja uključujući suhu, ljuskavu, ekceme, osipe, itd.
Većina nas nema pojma da je urea koja je glavna sol u urinu, znanstveno dokazani ovlaživač. Ali kao što ovo istraživanje otkriva, urea je daleko bolji ovlaživač i lijek za kožu i od najskupljih uljnih krema ili losiona koje možete kupiti ili dobiti na recept od svog liječnika. Sam urin se dugo koristio kao izuzetno učinkoviti tretman za kožne bolesti i suhoću kože. Ova ispitivanja uree djelomično pokazuju zašto je urin tako uspješan u tretiranju kože.
Izvještaj 40
Naslov: Urea u liječenju suhoće kože, 1992, dr. Gnnar Swanbeck, odjel dermatologije, Gteborg u Švedskoj.
Većini nam je nepoznato da urea ima golemu dermatološku vrijednost kao ovlaživač kože te kao lijek za ekceme, psorijazu i druge kožne poremećaje.
Kao što kaže dr. Swanbeck:
"Urea je jedinstvena fiziološka tvar. Često ju se koristilo u dermatološkoj terapiji više od dvadeset godina... Ureu se naveliko koristilo u zadnja dva desetljeća u liječenju suhe kože i klinički i u obliku kozmetičkih proizvoda. Popularna je vjerojatno zbog svoje učinkovitosti, dobrih kozmetičkih svojstava te zato jer nije toksična i ne izaziva alergije."
Swanbeck nastavlja objašnjavajući da radi mekoće i mlađeg izgleda koži treba voda, a ne ulje. Urea prirodno veže vodu u rožnatom sloju kože čineći je mekom i elastičnom.
Gotovo svi, često astronomski skupi, losioni i kreme u prodaji koje kupujemo da bismo omekšali suhu kožu, sastoje se od lipida ili masnih tvari poput mineralnih ulja, za koje vjerujemo da će navlažiti i uljepšati našu kožu. Ali u stvarnosti, kao što Swanbeck ističe, urea je mnogo uspješnija u vlaženju kože od ovlaživača na bazi ulja jer zadržava vodu unutar slojeva kože te je čini mekom i elastičnom:
"Urea veže vodu u rožnatom sloju. 1952., Blank je pokazao da rožnatom dijelu da bi postali mek i elastičan, treba voda, a ne lipidi - ulja.
1968. sam pokazao da kad se koristi kod bolesnika sa psorijazom i jako suhom kožom, urea jako povećava sposobnost vezanja vode..."
Ihtioza je nasljedni kožni poremećaj pri kojem koža postaje izuzetno suha i raspucana te liči na riblje ljuske. Swanbeck i drugi istraživači su našli da je urea siguran i učinkovit tretman čak i za takvo stanje kože koje se inače teško liječi, a također i za psorijazu i suhu kožu općenito.
Swanbeck nastavlja:
"Urea ima antipruritski učinak (ublažava svrbež), a to se može eksperimentalno pokazati u kontroliranom dvostruko slijepom istraživanju... Kod bolesti kao što su ekcem, to svojstvo može biti važno.
Pokazalo se da je urea klinički učinkovita... Veliki je broj istraživanja potvrdio blagotvorno djelovanje krema na bazi uree.
Kreme na bazi uree su korisne za sve stupnjeve suhe kože. Uskoro je postalo jasno da su kreme na bazi uree također korisne i za druga stanja suhoće kože, čak i za suhu kožu bez ikakvih znakova bolesti... Čini se da kreme na bazi uree djeluju samo-regulirajući. Ako je koža vrlo suha i ljuskava, rožnati sloj kože upija veliku količinu kreme. No, ako je rožnati sloj tanak i sadrži normalnu količinu vode, ako se krema primjeni na normalan način, koža će prihvatiti tek malu količinu kreme... Još jedna bolest kod koje su kreme na bazi uree od velike vrijednosti su ekcemi na rukama, pogotovo ako su alergijske prirode i nadražujući...
Nuspojave krema na bazi uree: Nisu otkriveni dugoročne nuspojave. Koliko mi je poznato, nema objavljenih izvještaja o alergijama zbog kontakta s ureom. Usprkos dugogodišnjoj uobičajenoj upotrebi, nema izvještaja o epidermalnoj ili dermalnoj atrofiji (skupljanju ili rastezanju kože) pri upotrebi uree."
Swanbeck spominje da kreme na bazi uree mogu izazvati osjećaj peckanja, posebno kod djece. No druga istraživanja su potvrdila da urea pecka jedino stoga što je jako duboko ušla u kožne slojeve, a ne zato jer stvarno nadražuje ili što oštećuje kožu. Kreme na bazi uree su očito učinkovite za kožne poremećaje ali je cjeloviti urin jednako učinkovit i siguran i obično pri primjeni ne peče te je stoga lak za upotrebu. Upute za korištenje urina za bolesti kože nalaze se u šestom poglavlju.

Izvještaj 41
Naslov: Trosatni test za brzu usporedbu učinaka ovlaživača i aktivnih sastojaka (uree), 1922, dr. Jorgen Serup, dr. med. , odjel dermatologije, laboratorij Bioinžinjeringa i istraživanja kože, univerzitet Copenhagen u Danskoj. Objavljeno u Acta Derm Venereol, 1992.

Ovo je zanimljivo ispitivanje koje uspoređuje učinkovitost pet različitih krema na bazi uree s drugim losionima bez uree od kojih je jedan dobro poznati komercijalni ovlaživač kože, Nivea. Rezultati su utvrdili da su kreme na bazi uree mnogo bolji ovlaživači nego kreme temeljene na ulju ili losioni.
U usporedbi s Niveom i drugim losionima koji sadrže ulje kikirikija, mineralno ulje, glicerin i različite druge sastojke, kreme na bazi uree su se postojano pokazivale boljim od Nivee i drugih uljnih losiona.
Sve testirane kreme na bazi uree su daleko nadmašile dobro poznatu komercijalnu Nivea kremu. U stvari, u ovom je ispitivanju Nivea po učincima ovlaživanja bila na posljednjem mjestu - pokazalo se da je tek nešto bolja od netretirane kože!
Losioni koji su sadržali čak i samo 3% uree su bili učinkovitiji od Nivee, dok su i ostali uljni losioni imali sklonost da budu manje učinkoviti.
Mnogo puta sam bila u bolnici i uvijek su mi davali Niveu ili neki drugi uljni losion uz ostale bolničke pogodnosti - ali sigurno nikad nisam dobila losione na bazi uree.
Ne bi li bilo mnogo smislenije da bolnice i druge ustanove koje pružaju zdravstvene usluge daju ovlaživače na bazi uree za koje je medicinski dokazano da su najbolji? A urea je vrlo jeftina. Pa zašto je onda ne koristiti? Sljedeći izvještaj daje neke odgovore.

Izvještaj 42
Naslov: Uvod u dvostruko-slijepu usporedbu dviju krema koje kao aktivni sastojak sadrže ureu, 1992, dr. Jorgen Serup, univerzitet Copenhagen u Danskoj.

Dr. Serup se prihvatio ovog ispitivanja da bi utvrdio potrebnu količinu koncentracije uree da bi se osiguralo učinkovito vlaženje kože. Počinje ovaj uvod u svoj izvještaj (vidi sljedeću stranu) s kratkim objašnjenjem zbog čega su se općenito ignorirala dokazana svojstva ovlaživanja uree:
"Razvoj suvremenih uljnih krema je stvorio u dermatologiji tihu revoluciju. Danas je upotreba ulja za ovlaživanje biznis od milijarde dolara.
Međutim, dermatolozi su pokazali tek neznatno zanimanje za znanstveno vrednovanje učinaka uljnih krema i losiona na kožu, a to zanimanje je sada usmjereno više prema drugim revolucijama u tretiranju kože kao što su kortikosteroidi (hormonske kreme) i retinoidi."
Kao što dr. Serup primjećuje, znanstvenici su upoznati s izuzetnim učincima uree u vlaženju, ali kozmetičke kompanije nisu zainteresirana za znanstvene dokaze o urei jer to nije naročito glamurozno. Gotovo ništa ne košta i ne može se patentirati, dok se različite uljne ili "tajne" kemijske formule mogu patentirati i veličati.

"Znanstvene spoznaje o ovlaživačima koncentrirane su uglavnom u velikim međunarodnim kozmetičkim kompanijama koje moraju zadovoljiti svijet snova. Također, tajnovitost je dio nadmetanja."
Ali činjenica da kozmetičke kompanije ne mogu napraviti goleme profite na kremama baziranim na urei, ne mijenja činjenicu da je to jedan od najboljih i najjeftinijih tretmana za kožu na svijetu - i možete imati sve koristi uree jednostavno stavljajući urin na kožu (vidite poglavlje 6).
Dr. Serup nastavlja:
"Urea u dermatologiji ima dugu povijest. Izvorno se koristila za liječenje čireva. Danas se koristi kao keratolitik (tretman za kožu) te kao aktivni sastojak u losionima za ovlaživanje u tretiranju ihtioze (abnormalno ispucane, ljuskave kože) suhe kože i različitih dermatoloških stanja uključujući atopiju (kožnu upalu praćenu jakim svrbežom). Urea je antipruritik (uklanja svrbež) te je antimikrobna...
Zanimanje za liječenje ureom je opalo 1970-tih, vjerojatno jer se mnogo pacijenata s atopičnim dermatitisom žalilo na osjećaj peckanja koji bi slijedio nakon primjene krema baziranih na urei. To se onda protumačilo kao iritirajući učinak uree na kožu. U to su vrijeme podaci o urei bilo uglavnom klinički. K tome, istraživačke metode i spoznaje o učincima iritanata na kožu u to vrijeme nisu još dosegli današnje saznanja.
Danas je jasno da peckanje koje rezultira iz 2%, 5% ili 10%-nih krema nastaje zbog hiperosmolariteta (snažnog prodiranja) tih krema, a nije pravi iritirajući učinak citotoksičnog tipa.
Profesor Gunnar Swanbeck je taj koji je u Skandinaviji uveo suvremeno tretiranje ureom. U Njemačkoj je profesor W. Raab organizirao međunarodni simpozij u Salzburgu... U Japanu, profesor H. Tagami i njegova grupa su proveli veći broj ispitivanja o urei i atopiji (kožnoj upali praćenoj jakim svrbežom) te ih predstavili na različitim sastancima. Tako se zanimanje za ureu povećava na međunarodnoj razini i mogla bi uvesti renesansu u dermatologiji.
Stoga vidimo da ima dobrih razloga da se ponovno upoznamo s ureom i obnovimo svoje znanje o tom korisnom agensu."

Izvještaj 43
Naslov: Dvostruko slijepa usporedba dviju krema koje kao aktivni sastojak sadrže ureu, 199, Jorgen Serup, dr. med, dr. sc. Odjel dermatologije, laboratorij Bioinžinjeringa i istraživanja kože, univerzitet Copenhagen u Danskoj. Objavljeno u Acta Derm Venereol.

Izvještaj dr. Serupa o učinkovitosti različitih koncentracija uree u kremama za ovlaživanje počinje kratkom povijesti uree u dermatologiji:

"U medicini se urea već godinama koristila za različite bolesti, uključujući liječenje rana. Još davne 1943, Rattner je koristio ureu u kremama za ruke kao dodatak koji podržava vlažnost...
Swanbeck koji je ispitivao liječenje ihtioze ureom, postao je tvorac HTH kreme na bazi uree i mliječne kiseline koja se naveliko upotrebljava kod različiti bolesti kože...
Nedavno se naveliko sagledavalo brojne učinke uree na ljudsku kožu...
Svrha ovog ispitivanja je procijeniti učinkovitost i toksičnost 10% kreme na bazi uree namijenjene dermatološkom liječenju, s novom kremom koja sadrži 3% uree predviđene za kozmetičke namjene...
"Slijepo" kliničko ispitivanje dermatologa je pokazalo da su 3% i 10% krema jednako i krajnje učinkovite.
Smanjivanje suhe kože je bilo isto u obje liječene grupe, ali je 3% krema činila kožu mekšom i elastičnijom te je 3% krema procijenjena kao prihvatljivija za kozmetičku upotrebu. Nije bilo prijava nadraživanja kože. U zaključku su i 3% i 10% urea krema utvrđene kao učinkovite, poboljšavale su hidrataciju i smanjivale ljuskanje. Niti jedna od njih nije bila toksična.
Serup također diskutira činjenicu da je urea mnogo više nego tek ovlaživač jer za razliku od drugih krema i ovlaživača, ima i mnogo drugih blagotvornih učinaka na kožu:  ne samo da djeluje kao izuzetan terapeutski agens za kožne poremećaje, već također privlači vlagu u kožu dok istovremeno sprječava gubitak vode u slojevima kože.

Sada su dostupni potpuno prirodni losion i krema na bazi uree pod nazivom PureaSkin. Taj je preparat odličan za smanjivanje starenja i guljenja vode u slojevima kože. Formula je dostupna u 10% i 20% koncentraciji uree. 20% krema se može koristiti za liječenje, na primjer ekcema, psorijaze, napuknute, suhe ili oštećene koće, itd. Formule PureaSkin ne sadrže sintetičkih dodataka, konzervansa ili alkohola i ne izazivaju alergiju.
Normalni urin sadrži 2% uree, a taj se postotak povećava ako konzumirate svježi urin. Kao što ste čitali, 3% urea je za tretiranje kože sasvim jednako učinkovita kao i više koncentracije uree. Tako će vaš urin koji već sadrži 2% ili više uree biti izuzetno učinkovit lijek za kožu i on se radi dodatnog ovlaživanja i terapeutskih učinaka može kombinirati s PureaSkin.

Izvještaj 44
Naslov: Petogodišnji tretman kroničnog sindroma nepravilnog lučenja ADH, oralnim uzimanjem uree, 1993, dr. G. Decaux i suradnici, Odjel interne medicine, univerzitetska bolnica Erasme, Belgija.

Nemojte da vas zbuni naslov ovog izvještaja. ADH jednostavno znači anti-diuretični hormon, ADH oslobađa hipofiza radi zadržavanja pravilne razine vode u tijelu.
Ali kod nekih poremećaja se oslobađa previše ADH, a kao rezultat tijelo zadržava previše tekućine što može opasno razrijediti količinu natrija u krvi i može biti jednako opasno za zdravlje kao i premalo vode u sistemu.
Ovo stanje prekomjernog zadržavanja vode i sniženog natrija se zove hiponatremija. Kad je hiponatremija uzrokovana oslobađanjem prevelike količine ADH, to stanje zovemo SIADH.
Sam SIADH je obično uzrokovan upalama kao što su meningitis ili pneumonija i obično nestaje s prestankom upale. Međutim, neki ljudi razviju kronični SIADH koji iz nepoznatih razloga može potrajati godinama.
Ovaj izvještaj opisuje slučaj žene s kroničnim SIADH koja se tretirala oralnim uzimanjem uree:
"Žena od 63 godine je došla zbog liječenja hiponatremije. Prvo je uspješno liječena strogim ograničavanjem unosa vode. Ali tijekom sljedeće godine imala je epizode zbunjenosti i jako zadržavanje vode.
Dobila je demeclocyclin, ali ga je nakon nekoliko dana morala prestati uzimati zbog jake mučnine u želucu. Pacijenticu smo zatim tretirali oralnim uzimanjem uree. Svaka doza je bila rastopljena u 100 ml vode s 15 g antacida i pacijentica ju je ispijala tijekom ili nakon obroka. Rečeno joj je da ne pije više od 1500 ml dnevno. Tijekom sljedeće godine nikad nije imala simptome suvišnog zadržavanja vode i nikada se nije žalila na bilo kakve nuspojave. U jednom trenutku, liječnici su pokušali zamijeniti ureu suplementom s visokom razinom soli, ali se žalila da joj natiču noge i ima mučninu u želucu. Pacijentica se željela vratiti na oralno uzimanje uree.
Ovu pacijenticu su 5 godina liječili oralnim uzimanjem uree i nikad nije ponovno imala simptome povezane sa zadržavanjem vode iako je pila normalne količine tekućine.
Liječenje ove pacijentice je bilo najduže iskustvo koje su ovi istraživači imali s primjenom uree za liječenje hiponatremije - i to bez ikakvih nuspojava."

Kao što smo vidjeli u mnogim drugim istraživanjima, urin i urea su dugo poznati kao učinkoviti diuretici. Za razliku od sintetičkih ili komercijalnih diuretika urin i urea mogu sigurno ukloniti suvišno zadržavanje vode u tijelu.

Sažetak poglavlja

Ima još mnogo drugih istraživanja o medicinskim implikacijama upotrebe urina i uree koja nismo spomenuli u ovom poglavlju. Ali izneseni izvještaji daju vrlo uvjerljiv i jasan pregled ogromne medicinske vrijednosti urino-terapije.
Uzimajući u obzir patnju i smrtne slučajeve koji su mogli biti spriječeni ovim jednostavnim i jeftinim lijekom za koji čak i mnogi liječnici priznaju da ga pacijenti sami mogu koristiti kod kuće, čini se velikom nesrećom da ova izuzetna istraživanja koja su se odigrala tijekom gotovo stotinu godina nisu dobila pažnju javnosti.
Kao što ova istraživanja pokazuju u pogledu ekstrakata urina, ekstrakti prirodnog urina, poput onih koji se koriste u tretiranju tumora, očito su od velike vrijednosti i pokazalo se da potiču značajno izlječenje. Ali kao što istraživanja također pokazuju, u urinu je prisutna golema količina elemenata koji imaju ogromnu medicinsku vrijednost pa korištenje samo jednog elementa ili ekstrakta i uklanjanje ostalih ima očito negativnih strana. Kompletan urin je očito od ogromne važnosti u podupiranju imunog sustava i može tijelu dati maksimalan broj medicinski važnih sastojaka. Ali pri tretiranju teških bolesti poput AIDS-a, ili raka, na primjer, kombinacija ekstrakta urina kao što su urea, antineoplastoni, HUD (derivat ljudskog urina), itd., zajedno s terapijom cijelog urina može imati ključnu ulogu u liječenju teških, uznapredovalih i ustrajnih oblika bolesti dajući dodatne količine važnih ljekovitih elemenata u tjelesni sustav tijekom perioda intenzivne bolesti.
Time ne želimo reći da teške bolesti nisu bile izliječene samim prirodnim urinom. Jesu, ali u slučaju AIDS-a, na primjer, nadopunjavanje terapije prirodnim urinom s injekcijama ili oralnim uzimanjem uree da bi se povećala koncentracija uree i njeni antivirusni učinci u tijelu, može biti izuzetno učinkovit tretman.
Pokazalo se da već sama koncentrirana urea potpuno rastvara viruse (McKay i Schroeder, 1935). Njena antibakterijska i antigljivična svojstva mogu spriječiti i izliječiti upale. Dokazano je da su čak i vrlo visoke doze uree sigurne i netoksične (vidi strane 99-103). Dakle čini se opravdanim očekivati da bi dodatak uree, podižući koncentraciju uree u tijelu, mogao biti od velike pomoći u liječenju AIDS-a.
Međutim, istraživači i doktori koji su u mnogim od ovih ispitivanja koristili samo ekstrakte urina, ograničili su učinak svog liječenja uklanjajući golemi raspon ljekovitih elemenata koje nudi kompletan urin. Ne vidi se nikakva prednost u tome da se uz ekstrakte urina istodobno ne koristi i kompletan urin, posebno imajući u vidu činjenicu da se prirodni urin, čak i u velikim količinama pokazao sigurnim i netoksičnim. Nadajmo se da će liječnici, istraživači i medicina općenito u skoroj budućnosti prepoznati i početi istraživati i koristiti ovaj kombinirani medicinski pristup.
Neki, iz konvencionalne medicine bi mogli prigovoriti da iako je dokazano da prirodni urin sadrži ogroman broj medicinski blagotvornih elemenata, samo koncentrirani ekstrakti urina mogu dati rezultate jer jednostavno probavljanje cjelokupnog urina ne daje dovoljno jaku koncentraciju tih elemenata da bi se dobili značajni povoljni rezultati.
Ali kao što klinička ispitivanja pokazuju, probavljanje i injekcije prirodnog urina i ekstrakta prirodnog urina daju značajne rezultate. Također, kako pokazuju mnoga od tih istraživanja, blagotvorni sastojci urina su učinkoviti čak i ako nisu kemijski koncentrirani:
1) Japansko istraživanje iz 1965. o antituberkuloznim elementima u urinu, kaže da laboratorijski testovi dokazuju da "te antituberkulozne tvari u urinu imaju tako snažno djelovanje da mogu spriječiti rast bacila tuberkuloze čak i u vrlo visokoj razrijeđenosti.
Drugim riječima, iako su ti antituberkulozni elementi u prirodnom urinu nekoncentrirani i razrijeđeni, i dalje su krajne djelatni i učinkoviti u zaustavljanju rasta bakterija tuberkuloze. To ukazuje da korištenjem terapije prirodnim urinom, i dalje možemo imati koristi snažnih antituberkuloznih elemenata, iako nisu bili kemijski koncentrirani u obliku lijeka ili ekstrakta.
2) Istraživanja su pokazala da jače koncentracije uree imaju antibakterijski i antivirusni učinak te da možemo povećati koncentraciju uree u našem tijelu uzimajući više urina. Kao što jedno ispitivanje naglašava, "Urin sakupljen od dobrovoljaca nakon što su popili ureu pokazuje značajno povećanje antibakterijskog djelovanje u usporedbi s urinom prikupljenim prije pijenja uree."
(Dr. D. Kaye, Antibakterijsko djelovanje ljudskog urina, 1968).
Budući da sam urin sadrži ureu, kako je ovo istraživanje pokazalo, možemo povećati koncentraciju uree i njeno antibakterijsko djelovanje u svom sistemu pijenjem urina.
3) Drugo je istraživanje navelo: "Međutim, poznato je da prisutnost antitijela, čak i u količinama koje se uobičajenim metodama ne mogu utvrditi, može spriječiti bolest." (Dr. Martin Lerner, Antitijela za virus polia u normalnom ljudskom urinu, 1962).
Dakle čak i ako su prirodna antitijela u vašem urinu krajnje malobrojna i ne može ih se utvrditi, ta antitijela svejedno mogu biti učinkovita u borbi i sprječavanju bolesti. Kad koristimo oralnu urino-terapiju, možemo imati blagodat tih prirodnih antitijela u niskim, sigurnim koncentracijama, umjesto u visoko koncentriranim lijekovima koji guše prirodne obrane našeg imuniteta.
4) Istraživanje o korištenju terapije prirodnim urinom za alergije je višekratno pokazalo učinkovitost recikliranja antitijela osobnog prirodnog urina:
"Jednostavna tehnika za liječenje alergija - Auto imuno urino-terapija (A.I.U) u Sjedinjenim Državama brzo stiče priznanje i vrlo je vjerojatno da bi se mogla pokazati kao metoda budućnosti. Logika iza toga je da recikliranjem pacijentovog urina, globule proteina koje sadrže specifična antitijela na alergene koji trenutno izazivaju reakciju, dolazi do imuniteta na konflikt antigen-antitijelo... U usporedbi s drugim oblicima tretiranja alergija, autoimuno urino-terapija je vrlo obećavajuća. Nema potrebe za mukotrpnim utvrđivanjem svih mogućih antigena (alergena). Oprema je minimalna. Budući da je urin sterilan, nema potrebe za konzervansima. Sigurna je budući da slabljenje alergena od strane samog tijela, uklanja rizik anfilaktičkog šoka... Nisu potrebni lijekovi i kemijska sredstva - koji su kod osjetljivih pacijenata mogući uzroci nuspojava.
(Dr. N. P. Dunne, Upotreba injektiranog i sublingualnog urina u tretiranju alergija, 1981.)
Kao što su intenzivna istraživanja u mnogim medicinskim poljima pokazala, terapija prirodnim urinom je upečatljivo učinkovita, a činjenica da su njeni sastojci u razrijeđenim koncentracijama može se u stvari smatrati prednošću u smislu da nježno i sigurno stimuliraju imuni sustav.
Dr. Duncan i njegov kolega dr. Fife izvijestili su da su uspješno liječili preko 100.000 alergičnih osoba oralnom primjenom i injektiranjem prirodnog urina. Dr. Duncan, Plesch, Krebs, Wilson, Lewis, Garotescu, Tiberi i mnogi drugi istraživači, pokazali su izuzetne rezultate koje može dati upotreba prirodnog vlastitog urina i njegovih sastojaka u širokom spektru poremećaja.
Kako sami istraživači napominju, terapija urinom ili ureom su toliko upečatljivo sigurni, jednostavni i učinkoviti lijekovi da opravdano zaslužuju punu pažnju medicinske zajednice i javnosti. To je posebno točno danas kad čovječanstvo traga za sigurnijim, zdravijim postupcima za brigu i očuvanje našeg zdravlja.
Kao konačni zaključak ovog pregleda istraživanja i kliničkih ispitivanja, voljela bih završiti s odličnim sažetkom o medicinskoj upotrebi urino-terapije dr. Kurta Herza, Njemačkog opstetričara koji je u svojoj praksi uspješno koristio ovu terapiju i mnogo učinio na njenom promicanju i širokoj upotrebi u Europi 1940-tih. 1964., u svojoj osamdeseti četvrtoj godini, dr. Herz je objavio članak u Njemačkom medicinskom glasilu pod nazivom "Autogena urino-terapija, sadašnje i buduće perspektive" koja je razotkrila mnoge nepoznate činjenice o povijesti urino-terapije u medicinskoj praksi dvadesetog stoljeća, zašto je obustavljena i zašto zaslužuje biti oživljena i iznesena pred današnju javnost:
"Povijest medicine pokazuje da kad god se uvedu nove terapije, utvrđene terapije se odlažu i zaboravljaju. U našem dobu "čudesnih lijekova" takve su promijene očitije nego ikad. Međutim, liječnici, nakon mnogo godina, često shvate da očekivani pozitivni rezultati novih terapija nisu bili postignuti. U tom trenutku, možemo posegnuti za novim terapijama ili se, kad više ništa ne pomaže, pokajnički vratiti terapeutskim postupcima koji su se u prošlosti pokazali uspješnim.
Autogena urino-terapija (AUT) se primjenjivala oko 2000 godina zbog čega je lako razumjeti zašto su liječnici i znanstvenici u svim vjekovima pokušavali razotkriti njenu tajnu. Primjenjivao sam AUT od početka 1920-tih i uz to što sam uspješno liječio abnormalnosti u trudnoći, uspio sam dokazati da se pertusis (hripavac) u svojoj spazmičkoj fazi može liječiti isključivo cijelim urinom samog pacijenta, dok njegove frakcije ili urin braće ili sestara nemaju efekta.
Nakon što sam liječio nekoliko stotina pacijenata, iznio sam svoju prvu objavu o AUT 1931. Od tada su bolnice i liječnici svih grana medicine koristili AUT, a lista indikacija za njeno korištenje se širila. Međutim, zbog političkih nestabilnosti drugog svjetskog rata, AUT je postepeno bio zaboravljen. Stoga nije iznenađujuće da je 1947, dr. J. Plesch iz Londona, u svom članku 1947, "Liječenje urinom", pogrešno prikazao AUT kao novinu. Odgovorio sam na Pleschov rad objavljujući drugi članak o AUT u Njemačkom medicinskom časopisu 1947 u kojem sam naveo sve brojne liječnike koji su prije Plescha već uspješno primjenjivali urino-terapiju u svojoj praksi u različitim oblicima i kod različitih simptoma. Kao rezultat tog članka obratila mi se jedna izdavačka kuća i zatražila da napišem knjigu na tu temu, što sam i učinio.
Moja knjiga je bila objavljena 1950., s drugim izdanjem 1959. Od tog vremena, zanimanje za auto urino-terapiju je počelo rasti. Pisma iz Njemačke svjedoče da liječnici koji su uspješno iskušali tu terapiju žele s njom nastaviti. Uslijed napretka u dijagnosticiranju viralnih upala, te bolesti su postale primarni ciljevi za ovu terapiju te su objavljivani brzi i dugotrajni pozitivni rezultati. Taj terapeutski postupak se sada u različitim zemljama različito primjenjuje. Činjenica da je knjiga o urino-terapiji upravo prevedena na Francuski, pokazuje da za nju još uvijek postoji veliko zanimanje kakvo je bilo u njenim počecima..."
Dr. Kurt Herz, dr. med. (objavljeno u Njemačkom medicinskom časopisu, Der Landartz, 10. svibanj 1964.)

Poglavlje 5
Povijest najstarijeg lijeka na svijetu

Čovjek je od najranijih vremena bio znatiželjan u vezi urina. Prije razvoja bilo kakvog pisanog jezika, kad su se znakovi koristili za označavanje važnih materijala ili tvari, zanimljivo je zamijetiti da je urin bio jedna od tvari označavana specifičnim znakom. Niže je prikazan drevni simbol za urin što sugerira da se prepoznavao kao jedna od temeljnih tvari ili elemenata prirode:


Kao što su zamijetili mnogi liječnici i istraživači dvadesetog stoljeća, medicinska upotreba urina ima izuzetno dugu, raznoliku i fascinirajuću povijest:
"Zanimljivo nam je da je upotreba urina u primitivnoj medicini, jer jedva da je postojala bolest koja se njime nije liječila, bila vanjskom ili unutarnjom primjenom."
Dr. H. Smith, žurnal Američke medicinske udruge, srpanj, 1954.

U sedamnaestom stoljeću, veliki pionir kemije, Robert Doyle izjavio je da:
"Bila bi potrebna cijela knjiga da se nabroje sve vrline ljudskog urina kao lijeka."

A drugi je liječnik nedavno primijetio:
"Autouropatija (urino-terapija) je cvala u mnogim dijelovima svijeta, a nastavlja tako i danas,.. bez da većina nas to zna, postoji široka upotreba urino-terapije i obimno znanje koje pokazuje mnogostruke prednosti ovog postupka..."
Dr. J. Herman, Albert Einstein College of Medicine, New York, 1980.

Pogledajmo pobliže kako su ljudi širom svijeta, u gotovo svakoj civilizaciji koristili urin za svoje liječenje - dugo prije nego je znanost dokazala da urin ima izuzetnu medicinsku vrijednost.
Budući da medicinska upotreba urina datira unazad do najranijih civilizacija, često se o njemu govori kao o najstarijem lijeku na svijetu:

Egipat: Jedna od najranijih terapeutskih upotreba urina pronađena je u ranim Egipatskim papirusima. Papirus na temu medicine potvrđuje ogromnu ljekovitu vrijednost i pijenja i pranja urinom u svrhu liječenja kožnih problema.

Rim: Rimski pisac i povjesničar Plinije nabrojio je mnogo različitih terapeutskih primjena urina. Pored njegove medicinske upotrebe, urin je zbog svojih svojstava čišćenja i omekšavanja, Rimljanima i drugim drevnim civilizacijama bio dragocjen i na druge načine. Kako danas znamo, "Urin je zbog sadržaja uree, blagi deterdžent, a to svojstvo se može uveliko pojačati kad ga se pusti da prođe bakterijsku fermentaciju. Takvom fermentacijom veći dio ili kompletna urea se rastvori u amonij karbonat, blago alkalnu sol. Takav fermentirani urin vjerojatno se od nepamćenih vremena koristio kao sapun." Časopis A.M.A., 1954.

Suvremeni uro terapeut John Armstrong toplo je preporučivao korištenje starog urina za liječenje različitih tipa rana, posebno takvih kod kojih ima starog ili trulog tkiva. Napomenuo je da je to "deterdžentsko" svojstvo urina izuzetno učinkovito u čišćenju rana i poticanju rasta novog tkiva.

Kina: U knjizi naslovljenoj Kineska narodna medicina i akupunktura, (1974), autor razmatra drevnu Kinesku praksu korištenja "ljudskih lijekova". Pored ljekovitih trava i ostalih biljki, Kinezi su cijenili i brojne druge lijekove među kojima su neki bili tjelesne tvari. Većina ih nalikuje na vrlo neprivlačne napitke. Ali prije nego ih ismijemo kao besmislice, ne zaboravimo da se tijekom nedavnog prvog i drugog svjetskog rata, urin koristio u hitnim slučajevima. Vojnici bi stavljali urin na svoje rane kao sredstvo za dezinfekciju i liječenje. Urin zdrave osobe je u potpunosti bez bakterija!
Tretiranje rana koje sporo zarastaju ureom (topiva dušična tvar u urinu), često daju odlične rezultate i koristi se u polju znanstvene medicine. Sličan primjer može biti tradicionalno Kinesko korištenje urina dječaka za liječenje plućne tuberkuloze, domaćeg lijeka koji se tvrdoglavo održava u narodnoj medicini čak i Zapadnih zemalja. Kažu da gutanje toplog urina, uklanja promuklost i smiruje upaljeno grlo. Također je vrlo popularan kao tonik i kao otapalo za začepljene krvne sudove kod trudnica. Treba ga uzimati tri puta dnevno, toplog i pomiješanog s trunkom vina."

Indija: Urino-terapija u Indiji ima izuzetno dugu i bogatu povijest, iako je u cjelini, urino-terapija bila utkana u religijska vjerovanja i prakse.
Najranija spominjanja medicinske upotrebe urina u Indiji pronađena su u 5.000 godina starom religijskom, Sanskritskom tekstu, zvanom Damar Tantra koji sadrži 107 stihova koji veličaju vrline urina kao lijeka zajedno s vrlo detaljnim uputama o njegovoj svakodnevnoj upotrebi. Damar Tantra govori o urino-terapiji kao Shivambu Kalp Viddhi, ili Shivambu Kalpa, što se grubo može prevesti kao "Šivina voda", (bog Šiva je veliki razarač i obnovitelj te stvoritelj iscjeljujuće rijeke Ganges). Ovi stihovi predstavljaju izuzetno zanimljivo povijesno štivo:
Stihovi 2-4: O Parvati! (bog Šiva se obraća svojoj ženi Parvati). Urin treba piti iz lonaca napravljenih od zlata, srebra, bakra, mjedi, stakla ili gline. Urin treba skupiti i bilo kojoj od takvih posuda i piti.
Stih 5: Sljedbenik ove terapije treba u svojim obrocima izbjegavati ljuto i slano. Ne smije se prenaprezati i treba konzumirati uravnoteženu i laganu hranu. Treba spavati na tlu i obuzdavati svoja čula.
Stih 9: Urin je božanski nektar! Može uništiti starost i različite vrste bolesti i tegoba.
Stih 28: Ekstrakt tinjca i sumpora treba rastopiti u urinu i uzimati ga redovito. To ublažava otoke i reumatizam.
Stih 36: Kamenu sol i med treba uzeti u jednakim omjerima kao prvu stvar rano ujutro, a zatim urin. Od toga čovjek blista.
Stih 40: Osoba koja pije mješavinu urina, meda i šećera u razdoblju od šest mjeseci oslobađa se svake vrste bolesti. Mozak mu postaje sjajan, a glas mu postaje milozvučan.
Stih 45: Urin treba kuhati u zemljanom loncu do jedne četvrtine početne količine. Zatim ga treba pustiti da se ohladi. Taj se ekstrakt zatim koristi za masiranje tijela.
Stih 107: O voljena moja Parvati! Ispričao sam ti detalje urino-terapije. To je dakle način primjene. Nastoji to čuvati kao tajnu. Ne govori nikome.
Koji god bili Šivini razlozi da to čuva u tajnosti, urino-terapija je u određenom periodu očito našla put u tradicionalni sistem Ajurvedske medicine i općenito se tijekom nekoliko stoljeća koristila s biljnim pripravcima.
Međutim, kao što nedavni Indijski autor Raojibhai Patel kaže u svojoj knjizi Manav Mootra, (Auto urino-terapija), napisanoj 1963:
"Tijekom vremena, čini se da je urin odbačen (kao prirodni lijek)... i njegovo mjesto su uzeli čisto biljni pripravci. Alopatija (upotreba sintetičkih lijekova, kirurgije, itd.) je danas toliko uznapredovala i počela dominirati društvom u takvoj mjeri da je Ajurveda (prirodno liječenje)... palo u zaborav.
Prirodno se postavlja pitanje, zašto je urin, tako vrijedan za zdravlje, u današnje vrijeme odbačen. Jedini odgovor na to je da su se promijenila naša gledišta na životne vrijednosti. Udaljili smo se od Prirode i zaboravili upotrebu prirodnih sredstava.
Međutim još uvijek ima velik broj ljudi koji žele imati blagodati tog dara prirode. Lame u Tibetu su obilato koristile urin i mogli su svoje tijelo održavati zdravim stotinu i pedeset godina ili čak duže.
Preminuli Sir Morris Wilson saznao je da Lame koriste urin prije nego je krenuo u svoju ekspediciju na najviši vrh Himalaja - Mount Everest. Tijekom penjanja je pio svoj urin i također si ga je utrljavao u tijelo."
U današnjoj Indiji ima nekoliko ekstremno entuzijastičnih zagovornika urino-terapije koji srčano podržavaju javno oživljavanje ovog vjekovnog lijeka.
Budući da se tu radi o samo-primijenjenom liječenju koje ne zahtjeva medicinsku intervenciju ili troškove, mnogi istaknuti ljudi u Indiji, među kojima je najistaknutiji bivši premijer, Moraji Desai, vide urino-terapiju kao savršeno medicinsko rješenje za milijune Indijaca koji si ne mogu priuštiti medicinsko liječenje.
Temi urina je u Indiji, prilično nedavno, bilo posvećeno nekoliko knjiga i mnoštvo članaka u časopisima i novinama. Gospodin Desai je 1978. čak dao intervju Američkoj televiziji tijekom novosti na CBS programu "60 Minutes", tijekom kojeg je na široko iznosio značajne vrijednosti urino-terapije iznenađenom i skeptičnom Danu Ratheru.
U vrijeme tog intervjua gospodin Desai nije znao za znanstvene podatke koji podupiru upotrebu urina u medicini pa je njegovo svjedočenje gotovo potpuno ostalo bez učinka - ali bila je očita njegova smionost, iskrenost i briga. Uzgred, gospodin Desai je 1988. još uvijek bio zdrav, snažan i vitalan devedeset i dvogodišnjak.

Engleska: Najranije napomene o urino-terapiji u Engleskoj nalazimo u neobičnoj knjizi pod naslovom Salmon's English Physician, ili Otvaranje ljekarne koju je 1693. napisao dr. Salmon, Londonski "Profesor fizike" sedamnaestog stoljeća i posvetio je kraljici Mary II. Salmon entuzijastično obrazlaže svoja gledišta na mnogobrojne načine upotrebe i koristi urina kao lijeka:
"Urin se uzima od ljudi i većine četveronožnih životinja; ali ovaj prvi se uglavnom koristi u fizici i kemiji. To je serum ili vodeni dio krvi. Usmjeren je arterijama i procijeđen do bubrega. Tu se razdvaja te se fermentiranjem nekih dijelova pretvara u urin. Ako se pije liječi i najveću vrućicu i tjera zlokobnu bolest. Dobar je protiv oteklina i žutice, a nakapan u uši uklanja bol i gluhoću; također kažu da liječi čireve u ustima. Muški ili ženski urin je vruć, suh i rastvara, pročišćava, sprječava gnjilež. Iznutra se koristi za zakrčenost jetra, slezene i žuči. Također protiv oteklina, žutice, prestanka menstruacije kod žena, kuge i svake vrste jakih groznica."
Indijska knjiga Manav Mootra, izvorno objavljena 1963, također ima nekoliko napomena o povijesnim Engleskim radovima o medicinskoj upotrebi urina:
"Engleski liječnik Alis Barker smatra da (urin) sadrži sve elemente koji uništavaju otrovne klice u tijelu. Doktor T. Wilson Dichamnn, dobro poznati Engleski liječnik, piše u jednom časopisu da se "sastav urina pojedinog pacijenta mijenja u skladu s njegovim tjelesnim stanjem. Urin je najbolji lijek za liječenje svih bolesti osim strukturnih lomova ili deformiranosti... Urin čuva liječnika od moguće greške u odabiru prikladnog lijeka..."

Ciril Scott u svojoj knjizi, Liječnik, bolest i zdravlje, sljedećim riječima daje lijepi opis urino-terapije kako ju je primjenjivao preminuli W. H. Buxtor iz grada Harrogate u Engleskoj: "Gospodin Buxtor je običavao redovno piti svoj urin. Također je napisao veći broj članaka o upotrebi urina. Živio je dugo, riješio se smrtonosnog raka stavljajući obloge od urina i pijući urin... smatrao je da pijenje urina ne samo da nije opasno već je izuzetno korisno.
Danas se urin također koristi u pripremi kozmetike. Engleski kemičari su pripremili najbolje vrste sapuna za kupanje i kvalitetne kreme od urina. To znači da je primjena ljudskog urina već bila u modi bez da smo to znali."

Francuska: Znameniti je Francuski kemičar iz devetnaestog stoljeća, Fourcroy u svojim brojnim objavama posvetio čitavo poglavlje sastavu urina i napisao da:
"Čovjekov urin je jedna od životinjskih tvari koju su kemičari najviše istraživali. Njegovo istraživanje je istovremeno potaknulo najviše pojedinih otkrića u kemiji te najviše primjena u fiziologiji kao umjetnosti liječenja."
Imamo izvještaje da su se bogate Francuskinje u 17 stoljeću kupale u urinu da bi uljepšale svoju kožu. U Francuskoj raspravi , Povijest Kraljevske akademije znanosti, koju je 1708., napisao M. Lemery, o urinu se ukusno govori kao o "vodi tisuću cvjetova". Lemery kaže da mu je pomogao kontrolirati i izliječiti žuticu, reumatizam, giht, otekline, ćudljivost, išijas i astmu. Zabilježeno je da je Francuski zubar iz osamnaestog stoljeća također upotrebljavao urin za liječenje različitih problema sa zubima.

Amerika: Amerikanci su koristili urino-terapiju više od stotinu godina. Članak na temu povijesne upotrebe urino-terapije pod nazivom Autourotherapy, dr. med. Johna R. Hermana, pojavio se u lipnju 1980 u medicinskom časopisu države New York. Herman daje krajnje temeljiti pregled ranih primjena urino-terapije širom svijeta pa tako i Americi:

"U ranim danima medicine i Amerikanci su koristili urin u svrhu liječenja. U arhivama Filadelfijske medicinske akademije postoji pismo dr. Richarda Hazeltine, dr. med. Iz Mainea, datirano s listopadom 1810., i naslovljeno "Opaske na medicinsku upotrebu ljudskog urina."
Dr. Hazeltine piše:
"Iz razmatranja najočitijih svojstava urina, čak bi i površni promatrač bez oklijevanja zaključio da ta tvar ima značajnu moć, bilo da je se uzme u želudac; primijeni na površinu tijela; ili injektira u tijelo; a kada se s pomoću kemijskih agensa utvrde njeni uzročno-posljedični principi, čovjek bi osjetio opravdanim da je stavi među one tvari koje su sposobne izazvati vrlo očite učinke na živi sistem...
Sve od kada pamtim, bio sam upoznat s povremenom unutarnjom upotrebom urina kao kućnim lijekom, a moji savjetnici su je ponekad propisivali... u količini od jednog do dva gutljaja, u slučaju djece, zaslađenu melasom... Često bih u djetinjstvu, nakon odlaska u krevet, gucnuo, bez posebnog oklijevanja, još topli, ozdravljujući napitak koji bi pružila brižna ruka mile majke svom osjetljivom čedu koje bi bilo pogođeno različitim vrstama kašlja izazvanih mokrim nogama i izlaganju iznenadnim hirovima vremena.
Napitak se sastojao od svježeg urina uzetog od nekog od djece, vruće vode, meda i malo maslaca; i obično bi uklonio žalbe zbog kojih je dat.
Vrlo uvažena starija dama iz udruge Prijatelji, koja je prije živjela u Lynnu u Massachusettsu, i koja je opravdano stekla reputaciju i značajan autoritet kao bolničarka, rekla mi je da se urin često davao na isti način; smatrala je prikladnim da se mješavina urina i melase prozove napitkom mira".
Dr. Herman koji je citirao ovaj članak zatražio je od medicinske zajednice i javnosti da preispita od kuda tolike nezaslužene povijesne predrasude koje se protive urino-terapiji:

"Kao što sam prije spomenuo, većini civiliziranih ljudi na svijetu pijenje urina, čak i vlastitog izaziva neobičnu odvratnost. Upitno je od kuda takva reakcija, a na to pitanje zadovoljavajući odgovor nije "To je otpadni materijal koje je tijelo odbacilo!"
Širom većeg dijela civiliziranog svijeta, krv i krvni derivati se medicinski koriste bez primisli o gadljivosti koja se obično povezuje s urino-terapijom. Neprestano koristimo eritrocite, plazmu, bijela krvna tjelešca i različite druge sastavnice krvi.
Urin je također derivat krvi. U svježem stanju, sadrži samo one kemijske spojeve krvi koja kola u svakom od nas. Ako nisu toksični ili gadljivi dok su u krvi, zašto iznenada postaju toliko odbojni u urinu.

Ako se krv ne smatra nečistom, ne bi se takvim trebao smatrati ni urin. On je samo derivat krvi."

Zaključak
Kao što smo vidjeli u ovom i prethodnim poglavljima, broj znanstvenih, anegdotalnih i povijesnih dokaza koji podupiru učinkovitost urino-terapije je golem.
Težina i snaga znanstvenih i anegdotalnih dokaza jasno pokazuje ogromnu važnost tog najoklevetanijeg, a ipak najsveobuhvatnijeg i učinkovitog prirodnog lijeka.
U ovo doba porasta bolesti, smrtnih slučajeva povezanih s uzimanjem lijekova i zelenaških cijena zdravstvenog osiguranja, prirodna urino-terapija predstavlja dokazani medicinski tretman koji treba iznijeti iz laboratorija i dati mu punu javnu pažnju i upotrebu koju zaslužuje i koju je s pravom osvojio. Nitko od nas si ne može priuštiti da ignorira implikacije koje izuzetne iscjeljujuće snage urino-terapije imaju za sve nas - uključujući liječnike.
Svatko od nas je prvenstveno dužan brinuti i održavati vlastito osobno zdravlje, a urino-terapija nam daje neusporedivo medicinsko oruđe za liječenje i sprječavanje naših bolesti.
I ne moramo nikamo putovati niti isprazniti svoje bankovne račune da bismo došli do tog čudesnog lijeka - trebamo ga samo upotrijebiti.
Nadajmo se da svi imamo dovoljno mudrosti da u potpunosti iskoristimo veličanstvene blagodati ovog uistinu izuzetnog, lako dostupnog i dragocjenog dara prirode.


Poglavlje 6

Kako kod kuće koristiti ovu terapiju

Ima nekoliko načina da počnemo s urino-terapijom. Ali prije nego počnete, svakako pročitajte istraživačka ispitivanja u Poglavlju 4 koja se odnose na vašu situaciju te informacije u ovom poglavlju da biste mogli jasno ocijeniti kako da iz ove terapije dobijete najveće blagodati. Također, možda ćete ustanoviti da u različita vremena želite upotrijebiti različite pristupe, zavisno o promjenama vašeg zdravstvenog stanja.

Početak
Prije nego počnete koristiti ovu terapiju, razmotrite svoju ishranu i opće zdravstvene navike. Za najbolje rezultate bilo koje zdravstvene terapije trebate biti dobro odmoreni i uzimati zdravu hranu.
Ako ste neprestano premoreni, a vaša je ishrana prepuna rafiniranog šećera, prerađene hrane, aditiva i kemikalija, kofeina, gaziranih pića, previše mesa, nepropisanih lijekova, itd., vaše tijelo i imuna obrana neće moći pravilno funkcionirati, a vaša će sposobnost da se riješite bilo kakvih poremećaja, velikih ili malih, biti oslabljena bez obzira kakvim se medicinskim tretmanima podvrgnuli.
Također je važno shvatiti da uzimanje lijekova i loše prehrambene navike utječu na kvalitetu vašeg urina. Što više hranjivih tvari stavite u svoje tijelo to će urino-terapija za vas biti učinkovitija.
Vaš je urin izravni odraz onoga što uzimate u svoje tijelo pa je opravdano očekivati da će recikliranje kvalitetnih hranjiva tijekom urino-terapije dati bolje rezultate nego recikliranje sintetičkih aditiva, konzervansa, rafiniranog denaturaliziranog brašna, šećera, kofeina, nikotina, itd.
Također je izvrstan pristup, tijekom urino-terapije, pisati zdravstveni dnevnik. To vam u golemoj mjeri može pomoći da upoznate svoje reakcije na različitu hranu i tvari i uočite svoje tjelesne ritmove kao što su krvni pritisak, razina kiselina u krvi, razine šećera, itd. time možete lakše utvrditi i ispraviti abnormalnosti koje mogu prethoditi ili biti naznaka bolesti.

Evo osnovnih oblika urino-terapije koju možete provoditi kod kuće:

Unutarnja upotreba:
1. Oralne kapi
2. Količine od trećine jedan do pet gutljaja
3. Gladovanje na velikim količinama
4. Homeopatske doze urina ili uree
5. Kristali uree

Vanjska upotreba:
1. Utrljavanje u kožu
2. Oblozi
3. Namakanje nogu ili puna kupka
4. Ukapavanje u uho, nos i oči
5. Klistiri
6. Kristali ure (za liječenje rana, vanjskih čireva, itd.)

Ovo su općenite upute kako koristiti svaki od ovih postupaka urino-terapije kod kuće koje se temelje na istraživačkim izvještajima i osobnim iskustavima različitih ljudi. Kad se upoznate s različitim postupcima otkrit ćete da možete razviti vlastite tehnike.
Ne zaboravite da se ove upute ne daju kao medicinski savjet već se jednostavno trebaju smatrati općim informacijama koje proizlaze iz istraživanja ili su prepričane iz pojedinih događaja.
 

ČITAJ DALJE

Nubilus Logo